SAHAR

SAHARTV - Sadašnja podjela BiH na dva entiteta je nepravedna i kroz nju je legalizirano etničko čišćenje. Uspostavom trećeg entiteta od Federacije BiH, jer spomenuta linija hrvatske politike u BiH i ne govori o Republici Srpskoj pa je normalno da RS podržava stvaranje takvog entiteta, nepravda ne bi bila ispravljena nego dodatno legalizirana, napisao je u autorskom tekstu za Slobodnu Dalmaciju glavni tajnik biskupske konferencije BIH i svećenik Vrhbosanske nadbiskupije Ivo Tomašević.

Tijekom nedavnoga rata u Bosni i Hercegovini dogodile su se ogromne nepravde, a patili su više ili manje svi njezini stanovnici. Desetinama tisuća nasilno su oduzeti životi; tisuće ljudi prošli su kroz razne vrste mučenja; oko polovine stanovništva bilo je primorano napustiti svoja ognjišta i otići u neki drugi kraj ili napustiti zemlju i smještaj potražiti izvan Bosne i Hercegovine. U studenom 1995. godine, neposredno prije potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, koji se tih dana nalazio u službenom pohodu u Rimu, nazvao je telefonski iz Daytona voditelj hrvatske pregovaračke delegacije iz BiH gospodin Krešimir Zubak te ga izvijestio da se pregovori privode kraju, ali da ih on neće potpisati jer bi najveći dio bosanske Posavine trebao pripasti entitetu Republike Srpske iako su odatle prognane desetine tisuća Hrvata katolika te porušene gotovo sve crkve i opustošeni brojni obiteljski domovi. Želio je, prije konačne odluke, čuti mišljenje kardinala Puljića. Unatoč pritiscima gospodin Zubak u Daytonu nije potpisao sporazum. Nije potpisao on, ali jest netko drugi koji, po svemu sudeći, nije bio ovlašten da to učini  u ime hrvatskog naroda u BiH, a taj drugi predstavljao je one kojima nije bilo stalo do ispravljanja spomenutih nepravdi. Tu se pokazao raskorak između dvije političke linije unutar hrvatskog naroda u BiH – one kojoj je jedino stalo da ima mali dio BiH koji će biti isključivo pod njihovom kontrolom i koji će samo za sebe uzeti prava svih Hrvata u BiH, te one politike kojoj je želja ispravljanje nepravde nanesene vlastitom ali i svim drugim narodima i svim stanovnicima Bosne i Hercegovine.

OTVORENO PISMO

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 8. prosinca 1995. uputili su svoje otvoreno pismo potpisnicima i svjedocima Daytonskog sporazuma kojim pozdravljaju „zaustavljanje ovog agresorskog rata po ovom mirovnom sporazumu“, ali i izražavaju ozbiljnu sumnju „da na temelju ovako napravljenog mirovnog sporazuma može doista zavladati i potrajati tako poželjan pravedan mir“.  Konstatiraju da je „proglašena cjelovita Bosna i Hercegovina ovim sporazumom podijeljena u dva entiteta“ te pitaju, „kakva je to pravda po kojoj se pola te zemlje daje trećinskom narodu te zemlje?“. Također pitaju, „tko može biti ovlašten da potpiše sporazum po kojem se prostori većinskog stanovništva bosanske Posavine prepuštaju vlasti manjinskog stanovništva?“. Konstatiraju da je „ovim sporazumom potvrđeno i ovlašteno etničko čišćenje i pravo jačega te u istu razinu stavljeni žrtva i agresor“. „Kao biskupi katoličkih vjernika, o čijoj se budućnosti također radi u ovom sporazumu s pravom očekujemo da se svi odgovorni faktori i institucije – međunarodni i domaći - koji su sudjelovali u kreiranju ovog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, odlučno obvežu na ispravljanje nepravdi i ostvarenje što pravednijeg mira za sve miroljubive stanovnike ove zemlje“.

NI GRAĐANSKI NI ETNIČKI

Osim toga, jednonacionalna vlast ne znači ujedno dobru, poštenu i sposobnu vlast koja će iskorijeniti nepravdu i riješiti brojna gospodarska pitanja. Nije netko dobar, sposoban, pošten, radin, pravedan... samo zato što je Hrvat, Srbin, Bošnjak... Kada bi bilo tako, onda u jednonacionalnim obiteljima, poduzećima, organizacijama... nikad ne bi bilo poteškoća i sve bi savršeno funkcioniralo. Ne može biti rješenje u Bosni i Hercegovini neka, kako se često naziva „građanska“ opcija, ali ne može biti rješenje ni unutarnje uređenje BiH samo na etničkom načelu jer bi svi narodi i svi građani BiH bili gubitnici, a ponajviše hrvatski narod kao najmalobrojniji i najviše izmiješan s drugima i drugačijima. Hrvatima, ali i svim drugim narodima i svima stanovnicima Bosna i Hercegovina je potrebna da se mogu ostvariti i kao narodi i kao ljudi. Potreban im je i njezin glavni grad Sarajevo i svi drugi gradovi i sela. Sve je to moguće lijepo urediti ako se to želi kao kuću u kojoj će svi skladno i u blagostanju živjeti.  

Podsjećam da su biskupi BiH, u dogovoru s pravnim stručnjacima, 29. listopada 2005. dali moguću viziju unutarnjeg uređenja BiH. Biskupi predlažu „jedinstvenu, cjelovitu i decentraliziranu državu bez dosadašnje entitetske podjele“. „Vlast na općinskoj razini morala bi biti postavljena proporcionalno po načelu 'jedan čovjek jedan glas' i to je razina na kojoj bi se ostvarivala vlast građanskoga društva. Vlast na regionalnoj ili federalnoj razini bi morala biti limitirana, i to na način da se odredi minimalna zastupljenost svakoga od tri konstitutivna naroda u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti“, pišu biskupi predlažući preustroj regionalne razine vlasti. „Jedan od mogućih modela mogao bi biti sljedeći: Bosna i Hercegovina ustrojena u 4 kantona (odnosno regije, provincije, distrikta, federalne jedinice…): Sarajevski, Banjolučki, Mostarski i Tuzlanski s granicama formiranim po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više) nacionalne naravi“, predlažu biskupi ističući da bi bilo „vrlo bitno odrediti da u svakom od četiri kantona (regije, federalne jedinice itd.) svaki konstitutivni narod mora imati najmanje 30 % udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, (k)ako nikada pripadnici jednoga naroda ne bi mogli nadglasati pripadnike druga dva naroda“.

Posjet pape Franje Sarajevu i Bosni i Hercegovini 6. lipnja 2015. godine pokazao je da se kroz suradnju svih u ovoj zemlji mogu učiniti mnoge dobre i lijepe stvari. Tom prigodom u zgradi Predsjedništva papa Franjo je, između ostalog rekao: „Političari su pozvani na plemenitu zadaću da budu prvi koji će služiti svojim zajednicama, radeći prvenstveno na očuvanju temeljnih ljudskih prava, među kojima istaknuto mjesto ima ono o vjerskoj slobodi. Na taj će se način konkretnim zalaganjem moći izgraditi mirotvornije i pravednije društvo, u kojem bi se uz pomoć svakoga člana rješavali mnogovrsni problemi iz svakodnevnoga života naroda. Da bi se ovo ispunilo, prijeko je potrebna stvarna jednakost svih građana pred zakonom, posebno u njegovoj provedbi, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili geografsku pripadnost: tako će se svi, bez razlike, u potpunosti osjećati dionicima javnoga života i, uživajući ista prava, moći će aktivno dati svoj posebni doprinos općem dobru“.