SAHAR

SAHARTV - Znamo se od malih nogu. Išli smo u istu školu. Zajedno smo čuvali ovce. Nakon osnovne škole pošli smo različitim putevima. Agresija na našu zemlji i naš narod nas je ponovo spajala. Zajedno smo se borili za slobodu i čast naše zemlje i naroda.

Nakon rata opet je svako pošao svojim putem. U miru se ne viđamo često. Ali pazimo se kao stari prijatelji i borci. Prestali smo pričati o ratu. Ugodnije se osjećamo kad pričamo o miru. Pričamo o poslu. O našoj djeci, rodbini i prijateljima. Radujemo se uspjehu naših sportaša. Tužni smo kad naši izgube bitku za svjetsko prvenstvo. Dijelimo sve naše radosti. I sve naše žalosti. Zajedno.
Nakon dužeg vremena, jučer me nazvao telefonom. Želi da se vidimo. Hoće da sa mnom porazgovara. I uz kahvu, kao nikad dosada, poče da mi priča drhtavim glasom.
- Znaš me da sam hrabar. Nisam strašljiv. Nisam kukavica. Znaš da nikad nisam bio u strahu od straha. Ni kad su padale granate kao kiša na nas. Na naš grad. Na našu zemlju. Nisam se bojao. Ničega se nisam bojao. Ni gladi ni žeđi. Nisam se bojao ni rata. Vjerovao sam u mir. Vjerovao sam u istinu i pravdu. Vjerovao sam u ljude. Vjerovao sam u sebe. Vjerovao sam u slobodu. Vjerovao u bratstvo. Vjerovao u jednakost. Vjerovao u ljubav. Vjerovao u vjeru. U svoju vjeru. Vjerovao u komšiju. Koji je vjerovao u svoju vjeru. Vjerovao u Habila. Koji će pobijediti Kabila. Vjerovao u Europu. Vjerovao u muslimanski svijet. Vjerovao u razum. Vjerovao u dušu. Vjerovao u ljudsko srce. Koje nije od kamena. I nadao se boljem sutra. I sanjao o boljem životu... bez krvi... bez suza... bez straha... za mene i moju djecu... za našu zemlju... i našu državu...
Ali sada nisam više taj. Kojeg ti poznaješ. Nisam ti više onaj neustrašivi Bošnjak. Ja sam u strahu od straha koji se širi u nama i oko nas. Svuda oko nas. U našoj zemlji. U Europi i svijetu. Posebno u muslimanskom svijetu. Nikad se nisam ovako osjećao. Nisam više svoj. Teško mi slušati ove optužbe na islam i muslimane. Ne mogu da prihvatim da je moja vjera teror. Vjera koja u svom imenu nosi mir. Iz riječi selam, "mir", izvedena je riječ "islam". Tako i riječ musliman znači "miroljubivi insan". Onaj koji voli mir u sebi i oko sebe. Tako su me učili moji roditelji. Tako su nas učile naše bosanske hodže. Tako se mi međusobno podučavamo. I kad smo sami i kad smo sa drugima. Mi u Bosni nemamo dva lica. Mi u Bosni imamo jedno lice... jednu dušu... jedno srce za sve ljude dobre volje. To smo naslijedili od naših slavnih predaka. Dobrih Bošnjana koji su u bosanskoj hiži naučili od bosanskog Dida da je dobro biti dobar čovjek. Da je dobro biti Dobri Bošnjanin. Uvijek i na svakom mjestu. I sa svim ljudima dobre volje. Ta klica dobrote na našem bosanskom licu, u našoj bosanskoj duši i u našem bosanskom srcu je neuništiva. Uvjerio sm se u to u najtežim iskušenjima. U ratu i u miru. Kad su nas palili i garili. Dak su nam lice kvarili. Kad su nam dušu vadili. Kad su nam srce ranili. Kad su nam nevine ljude hapsili. Mi smo ostali isti... čistog obraza... dobre duše... i plemenitog srca.
Ne znam kako da ti kažem da me razumiješ. Ali, ja sam u strahu od straha. Straha koji hoće da nadjača moju vjeru i nadu. Strah me od mog straha šta će biti s nama. Sa našom dobrotom. I ljepotom. Strah me što nisam u stanju da odvojim istinu od laži. Sve mi se pomiješalo u glavi. Zar je moguće da su muslimani takvi kakvim ih prikazuju svjetski i lokalni mediji? Nakon Pariza. Cijeli svijet se digao protiv nas. Protiv islama. I muslimana. Svih muslimana. Bez razlike. Nastupilo je opće sljepilo. Samo su muslimani "osvjetljeni". Kao meta za udare. Rječima ili bombama. Neke riječi su ubojitije od bombi. Riječi kojim se gađaju islam i muslimani. Bez prestanka i bez diskriminacije. I bez obzira koliko se muslimani ograđavali od onih koji su zlo počinili. I bez obzira koliko muslimani dokazivali da su upravo oni najveća žrtva terorizma. Koji se provodi pred očima cijeloga svijeta. Muslimane niko ne čuje. Njihov umorni glas od nasilja je zagušen. Čuju se samo oni glasovi koji dolijevaju ulje na vatru... u Siriji i u Iraku... u Palestini i u Jemenu... u cijelome svijetu... protiv islama i muslimana... Niko vatru ne gasi. Muslimani su nemoćni. Zbog sebe, ali i zbog drugih. Koji ih bombardiraju i progone diljem svijeta. Koji ih opet ugoni u mišije rupe. Tužan sam, ali opet ne dam se. Moja vjera i nada su jači od mog straha. Osjetio sam to dok s tobom pričam. Hvala ti što me slušaš. I što mi ništa ne pogovaraš. Sjetio sam se. Hoću da budem Ibrahimov mrav. Onaj što je nosio kap vode da ugasi vatru, kojom su htjeli zapaliti Ibrahima Alejhisselama. Na pitanje: - Kuda ćeš? Mrav je odgovorio: - Idem gasiti vatru koju su zapalili da ubiju Ibrahima. Čudno, zar ne? Ali, mudri mrav reče: - Neka se zna na čijoj sam strani!
- Rekoh. Tako je, moj prijatelju. Nek se zna na čijoj smo strani. Ti nisi iznevjerio ni sebe ni svoje pretke. Ni Dida ni hižu. Ni islam ni muslimane. Ni sve ljude dobre volje. Ostani takav. I budi Ibrahimov mrav. Koji nosi kap vode da ugasi zapaljenu vatru. U sebi i oko sebe. U zemlji i u svijetu. I neka svako od nas ponese jednu kap. Trebat će nam. Svima.