Jan 23, 2019 15:08 Europe/Sarajevo
  • Torture u izraelskim zatvorima: Visili smo sa plafona, tukli su nas, puštali pse...

Dok Izrael sprema još gore mjere za zatvorene Palestinke i Palestince, razgovarali smo sa nekima koji su prošli torture.

Ranije ovog mjeseca, cionistički ministar javne sigurnosti Gilad Erdan objavio je planove za „pogoršavanje“ već užasnih uvjeta za palestinske zatvorenike u cionističkim (izraelskim) zatvorima.

Kako navodi grupa za zaštitu prava palestinskih zatvorenika Addameer, približno 5.500 Palestinaca zatvoreno je u cionističkim zatvorima, od čega 230 djece i 54 žene. Od toga, 481 pritvorenik se drži bez suđenja, pod krinikom nezakonite prakse „administrativnog pritvora“.

Erdan je 2. januara novinarima iznio neke aspekte svog plana, ali zločinački kontekst nije dio priče. On je naveo kako zatvorenicima će biti oduzeta „prava na kuhanje“, ali nije kazao kako mnogim zatvorenicima se ne daje uopće hrana, naročito u prvoj fazi pritvora.

Nema razloga za sumnju u njegove najave pogoršanja, no užasni uvjeti boravka Palestinaca u izraelskim zatvorima – što je samo po sebi kršenje Četvrte Ženevske Konvencije – već se mogu opisati kao nehumani jer ne ispunjavaju minimume međunarodnih i međunarodnih prava.

Niko drugi ne može bolje opisati te uvjete od onih koji su bili tamo i preživjeli svaki oblik fizičkog i psihološkog mučenja.

„Ubili su moju mačku“
Wafa' Samir Ibrahim al-Bis

Imala sam samo 16 godina kada sam odlučila staviti eksplozivni pojas i raznijeti se među izraelskim okupacijskim vojnicima. Jedino to sam mogla uraditi kako bi osvetila 12-godišnjeg dječaka Muhammada al-Durraha koga su izraelski vojnici, pred TV kamerama, brutalno ubili septembra 2000. godine. Kada sam vidjela kako se Muhammad pribija uz oca dok ih vojnici zasipaju mecima, osjećala sam se bespomoćno. Jadno dijete. No, uhapsili su me i oni koji su mi pomogli u obuci su ubijeni tri mjeseca kasnije.

Mučili su me godinama u zloglasnoj Ćeliji 9 zatvora Ramleh, to je bila prostorija za mučenje ljudi kao što sam ja. Visjela sam sa plafona i tukli su me. Stavljali su mi crnu vreću na glavu dok su me tukli i ispitivali satima i datima. Puštali su mi pse i miševe u ćeliju. Danima nisam mogla spavati. Skidali su mi svu odjeću i tako me držali danima. Nisu mi dali da se vidim sa advokatom, pa čak ni sa ljudima iz Crvenog križa.

Spavala sam na starom, prljavom madracu koji je bio jako tvrd. U Ćeliji 9 sam bila u samici dvije godine. Osjećala sam se kao da su me živu zakopali. Jednom su me objesili tri dana bez prestanka. Vrištala sam iz sveg glasa, ali me niko nije odvezao.

Kad sam bila u zatvoru, osjećala sam se usamljeno. Tada sam jednog dana vidjela malu mačku kako ide između soba, pa sam joj bacala hranu da se sprijateljimo. Kasnije je počela dolaziti u moju ćeliju i ostajala sa mnom satima. Kada su to čuvari otkrili, zaklali su je preda mnom. Plakala sam zbog nje više nego ikada za sebe.

Nekoliko dana kasnije, zatražila sam od čuvarice šolju čaja. Vratila se i rekla: „Izbaci ruku da uzmeš šolju“. Kad sam to uradila, prosula mi je kipuću vodu na ruku i dobila sam opekotine trećeg stepena. Još imam ožiljke i dan-danas treba mi ljekarska pomoć za ruku.

Plačem za Israa'u Ja'abis čije je cijelo tijelo od opekotina dok je u izraelskom zatvoru.

Često mislim na sve žene koje su ostale.

 

„Nemam riječi“
Sana'a Mohammed Hussein al-Hafi

Maja 2015. sam željela posjetiti porodicu na Zapadnoj obali. Užasno su mi nedostajali i nisam ih vidio godinama. No, čim sam došla na prijelaz Beit Hanoun (Eretz), zatvorili su me izraelski vojnici.

Moje patnje su tog dana počele 7:30 ujutro. Vojnici su me pretražili na najponižavajući način. Svaki djelić tijela su mi pregledali, natjerali su me da se skinem u potpunosti. Takva sam bila do ponoći.

Na kraju su mi stavili okove na ruke i noge i povezali mi oči. Molila sam glavnog oficira da me pusti da se javim porodici jer su me čekali na drugoj strani prijelaza. Vojnici su pristali samo ako ću tačno reći „Ne dolazim kući večeras“ i ništa više.

Onda je još vojnika došlo, bacili su me u veliki vojni kamion. Osjetila sam prisustvo mnogih pasa i muškaraca oko mene. Psi su lajali, a muškarci smijali. Bila sam užasnuta.

Odveli su me u vojni kompleks Ashkelon gdje su me na isti degradirajući način pretražili i stavili me u veoma malu ćeliju. Užasno je smrdjela. Bilo je jako hladno iako je bilo rano ljeto. Krevet je bio mali i prljav, kao i plahta. Vojnici su mi oduzeli sve, uključujući sat.

Nisam mogla spavati jer su me ispitivali svako nekoliko sati. Sjedila sam na drvenoj stolici satima i stalno sam isto prolazila, psovali su me, vikali, vrijeđali. U Ashkelonu sam bila sedam dana, pustili su me da se istuširam samo jednom i to veoma hladnom vodom.

Noću sam čula glasove muškaraca i žena koje muče, ljutite povike na hebrejskom i lošem arapskom, lupu vrata…

Na kraju sedmice su me prebacili u zatvor HaSharon kada mi je olakšalo što sam sa još zatvorenih palestinskih žena, neke od njih su bile maloljetne, neke su bile majke kao ja, neke stare žene.

Vodili su me na ispitivanje svaka dva-tri dana. To bi trajalo od zore do skoro ponoći. Nekada su me stavljali u veliki vojni kamion sa drugim ženama i vodili su nas na vojni sud. Bile smo svezane ili pojedinačno ili jedna za drugu. Čekale smo satima samo da bi nam rekli da je ročište odgođeno.

U ćelijama smo se borili za život zbog teških uvjeta i ljekarske nebrige. Jednom je stara žena kolabrirala. Imala je dijabetes i nije imala medicinsku pažnju. Sve smo vrištale i plakale. Preživjela je, nekako.

Bila sam u zatvoru 10 mjeseci. Kada su me napokon pustili, bila sam u kućnom pritvoru u Jerusalemu još pet mjeseci. Nedostajala mi je porodica, mislila sam na njih svaki sat svakoga dana. Nema riječi za opis tog užasnog iskustva, kad vam oduzmu slobodu, dostojanstvo i prava.


Izvor: Al Jazeera

 

tagovi