Aug 03, 2020 15:55 Europe/Sarajevo
  • Evropska unija daje bespovratnu pomoć koja mora da bude – vraćena

SaharTV - Odavno iz Brisela nije stiglo toliko obećavajućih poruka. I dok su vladajuće strukture i podržavaoci bezalternativnosti eurointegracija dočekali „svojih pet minuta“ da objasne „zašto se isplati biti unutar EU“, kritičari pozivaju na uzdržanost. Ne samo zbog upozorenja da će korupcija pojesti dobar dio sredstava, već i zbog održivosti sistema.

A sredstva su pozamašna. Andrej Plenković je izgleda više zbog „regionalne“ javnosti slavodobitno obznanio „dobitak“ od 22 milijarde eura! Bojka Borisova interesuje isključivo domaći teren, upornim demonstrantima koji se okupljaju ispred njegovog kabineta „trljao je nos“: „svima koji zahtijevaju moju ostavku ostavljam 29 milijardi eura za naredni period“.

Emanuel Makron je ishod petodnevnih pregovora nazvao „historijskim danom za Evropu“. Evropska unija će, ako plan dobije „zeleno svjetlo“ u daljem toku odlučivanja „upumpati u sistem“ nevjerovatne 1824 milijarde eura.

Ipak, kada se pogleda struktura onoga što se neopravdano naziva „pomoć EU“, dolazi se do nešto drugačijih zaključaka.

Prvo, u ovom trenutku i najmanje bitno, ostaje nedorečeno šta se podrazumijeva pod terminom „vrijednosti“, koji se uz koheziju i otpornost pominje u drugoj tački opisivanja namjena trošenja višegodišnjeg finansijskog okvira. Dok mađarski i poljski mediji podvlače da je ovakva formulacija znak da neće biti uslovljavanja prilikom povlačenja sredstava, ima tumačenja stižu sa drugih strana. Činjenica je da prvobitni prijedlog o momentalnom zaustavljanju isplata iz fondova EU ako se krše „zajedničke vrijednosti“ nije prošao usljed protivljenja Budimpešte i Varšave. Kako će se „vrijednosti“ sagledavati i kako će se određivati ko ih slijedi, a ko ih se odriče, sada nije sasvim jasno.

Bespovratna pomoć koja se vraća

Drugo, od 1824 milijarde, 1074 zapravo predstavlja „redovni“ sedmogodišnji budžet, odnosno višegodišnji finansijski okvir za period 2021–2027. godina. Nešto se u taj okvir od strane članica i uplaćuje, a nešto se zbog održavanja ove strukture i žrtvuje. Naprimjer, samostalnost u spoljnopolitičkom nastupu, što u kriznim vremenima uopšte ne mora predstavljati prednost, već sasvim suprotno – manu. To već zavisi od velikog broja faktora.

Treće, od preostalih 750 milijardi eura ekonomsko-investicionog programa za borbu protiv posljedica pandemijske krize, 360 milijardi su zajmovi za zaduživanje država članica, a 390 milijardi bespovratna pomoć koja će se dodjeljivati po posebnim kriterijumima i u tačno definisanim oblastima. Međutim, ta bespovratna pomoć će također biti obezbijeđena kroz zaduživanje, samo to neće činiti države, već EU kao celina, prvi put u svojoj istoriji.

Prednosti ove operacije su očigledne, članice EU će dobiti kredite po povoljnijim kamatama nego da se zadužuju same. Dug će otplaćivati kreditorima do 2058. godine, ali je ovdje poenta u tome da ono što se predstavlja kao bespovratna pomoć zapravo mora biti vraćeno preko mehanizama koji će tek biti uspostavljeni.

Uglavnom, na posmatrani period ova sredstva zbirno za 27 država članica iznose oko 107 milijardi godišnje, što može, ali i ne mora biti dovoljno. Za Hrvatsku, recimo, ovo „bespovratno“ će biti oko milijardu na godišnjem nivou, što je manje od 2 odsto BDP-a. Novim zajmovima dug se povećava, a samo ove godine procjene su da će BDP padati 7, možda i 10 odsto.  Šta će biti poslije 2021. godine nema pouzdanih predviđanja. Treba podsjetiti da je bilo trenutaka nakon „velikog finansijskog šoka“ 2008. godine kada je Evropska centralna banka „ubacivala u sistem“ i po 50 milijardi mjesečno, pa je najveći domet tih mjera bilo osiguravanje stagnacije. Stagnacija je nakon toga donijela političku destabilizaciju u nizu država, delimično i u kontinentalnim razmjerama, a nesumnjivo je uticala i na uspjeh Bregzita.

Kome su važni „klimatski projekti”

Četvrto, pomenutih 750 milijardi usmjeravat će se kroz sedam pojedinačnih programa (instrumenti za oporavak i otpornost, ruralni razvoj, tranzicioni fond, za nauku čuveni „Horajzon Jurop“ itd.), nije moguće trošiti ih kako to budu željele ili procjenjivale vlasti država članica, a 30 posto sredstava od ukupne sume u koju ulazi i sedmogodišnji budžet opredjeljeno je za „klimatske projekte“.

Kada bi pitali Plenkovića i Borisova za šta su im neophodne pare, sigurno bi naveli desetine problema koje treba rješavati urgentnije nego što su navedeni, ali suštinski, predstavnike manjih država o tome niko ništa nije pitao. Ekonomije četiri zemlje – Njemačke, Francuske, Italije i Španije predstavljaju dvije trećine bruto društvenog proizvoda EU (ako im se doda i Holandija to premašuje 70 posto), oni diktatiraju pravila igre. Njemačka želi da ojača „koheziju“ unutar EU, a podizanjem određenih ekoloških standarda i da eliminiše kineske i američke konkurente, dok tri prateće zemlje kubure sa visinom javnog duga i za njih je ovo svakako nekakav izlaz, makar se ogledao i u čistoj kupovini vremena.

Uticaj na javni dug

Priča o javnom dugu pojedinih članica poseban je problem i ovakav pristup EU djelimično je indukovan potrebom da se one „spašavaju“ jer je pitanje kako bi i pod kojim uslovima mogle samostalno da pronađu sredstva za servisiranje tekućih obaveza. Grčki javni dug iznosi 180 odsto BDP-a, italijanski 135, portugalski 122, belgijski, francuski i španski se kreću oko 100 posto. Nominalno, javni dug svih članica i same EU će ovim novim zaduživanjem porasti za 7 odsto i premašiti 80 odsto ukupnog BDP-a.

Njemačka, koja po ovom parametru stoji bolje od kolega, shvata da kolaps jedne od tri velike privrede može biti koban po cijeli sistem i zato pribjegava ovim mjerama. Da li su to i rješenja koja će donijeti rezultat?

U ovom trenutku je teško, gotovo nemoguće procijeniti. Posljedice pandemije su veće nego što se u prvom trenutku činilo. EU je morala nešto preduzeti, ne samo zbog „ekonomskih razloga“, već i da bi vratila poljuljano povjerenje i ponovo preuzela političku inicijativu. Valjalo bi da plan uspije, ne samo za članice, već i za sve države koje imaju pozamašan obim trgovinske razmjene sa EU. U suprotnom, dezintegracija će se nastaviti. Britanci neće biti posljednji koji su iz ove integracione cjeline istupili.

(Sputnjik)

tagovi

komenatari