• Kako je sa Bushom započela era neprekidnih ratova 21. stoljeća

Da li je američka ekonomija ovisna o ratu?

Ratovi su užasno i bespotrebno trošenje života i resursa, i zbog toga većina ljudi se u principu protivi ratovima. Međutim, čini se da američki predsjednici ipak vole rat. Zašto? Mnogi komentatori su potražili odgovore u psihologiji. Neki kažu da je George W. Bush smatrao svojom dužnošću da završi ono što je počeo, a što nije završio njegov otac u vrijeme Zaljevskog Rata; dok drugi vjeruju da je Bush Junior očekivao kratku i brzu pobjedu koja će mu osigurati drugi mandat u Bijeloj Kući.

Međutim eminentni analitičari smatraju da se odgovor za takav stav američkog predsjednika mora potražiti negdje drugo.

Činjenica da je Bush toliko spreman za rat nema ništa sa njegovom psihom, već sa američkim ekonomskim poretkom. Ovaj poredak – američki pečat kapitalizma – funkcioniše da bogate Amerikance poput Busha, još više obogati. Bez “toplih“ ili “hladnih“ ratova, taj sistem ne može proizvoditi profit kojeg bogati i moćni Amerikanci smatraju svojim “nasljedstvom“.

Velika snaga američkog kapitalizma leži i u njegovoj velikoj slabosti, a to je ekstremno visoka produktivnost. U historijskom razvoju međunarodnog ekonomskog sistema kojeg nazivamo kapitalizam, brojni faktori su omogućili enorman rast produktivnost, a jedan od primjera jeste mehanizacija i industrijalizacija proizvodnje koja se odvijala u Engleskoj od 18. stoljeća. U ranom 20. stoljeću, američki industrijalci su načinili značajan korak razvijajući linijsku proizvodnju. Ta inovacija Henrija Forda, kao i sve tehnike u sklopu nje su postale poznate kao “fordizmi“. Produktivnost američkih poduzetnika je spektakularno procvjetala.

Naprimjer, ranih 1920-ih godina, vozila su se kotrljala sa proizvodnih traka u Michiganu svakog dana. Ali ko je mogao tada uopće i kupiti ta vozila? Većina Amerikanaca u to vrijeme nisu imali dovoljno sredstava za mnogo jeftinije stvari. Međutim, i pored toga, mnogi drugi industrijski proizvodi su ubrzo pronašli svoje mjesto na tržištu, a rezultat je bio hronična neskladnost zasićenosti tržišta tim proizvodima, i manjka potražnje za istim. Time se pojavila ekonomska kriza poznatija kao Velika Depresija. To je u suštini bila kriza prevelike proizvodnje. Skladišta su bila prepuna neprodane robe, fabrike su otpuštale radnike, nezaposlenost je narasla, a kupovna moć američkog naroda se dodatno smanjila, što je samo pogoršalo krizu.

Ta ista kriza je, bez sumnje, nestala zbog Drugog svjetskog rata. Potražnja robe je spektakularno porasla kada je rat počeo u Evropi, a SAD koja se priključila tek 1942. godine, imala je dovoljno vremena da proda i ponovo proizvede mnogobrojnu vojnu opremu. Između 1940. i 1945. godine, SAD je potrošila ne manje od 185 milijardi dolara na vojnu opremu, a vojni izdaci su se povećali sa 1,5% na skoro 40% državnog BDP-a. Pored toga, američka industrija je opskrbljivala Britance i Sovjete putem pozajmica. Ključni problem Depresije - nesrazmjernost proizvodnje i potražnje – je time bio riješen, jer je država uspjela preuzeti ulogu potraživača potpisivanjem ogromnih inostranih ugovora putem kojih je prodavana vojna oprema.

Što se tiče običnih Amerikanaca, američka vojna potrošnja je donijela ne samo rast zaposlenosti već i veće plate nego prije jer je tokom Drugog svjetskog rata napokon okončana raširena bijeda koja je povezivana sa Velikom Depresijom. Međutim, ratno stanje su najbolje iskoristili biznismeni i korporacije, koji su ostvarili nevjerovatne profite. Između 1942. i 1945. godine, po riječima historičara Stuarta D. Brandesa, neto profit 2000 najvećih američkih firmi je bio veći za oko 40% u poređenju sa periodom 1936-1939. godine. Takav rast profita je bio moguć samo zbog ogromne potražnje vojne opreme, nesprovođenja kontrole cijena, te veoma malim oporezivanjem dobiti. Ovaj profit je došao u ruke američkih biznismena generalno, međutim ponajviše su profitirale velike korporacije ili korporativna Amerika. Tokom rata, 60 firmi je ostvarilo ogroman udio od 75% ukupnog profita od cjelokupnih narudžbi vojne opreme. Velike kompanije poput Forda, IBM-a i tako dalje, su konkretno profitirale od rata, kako kaže Brandes, čemu je direktno doprinijelo ogromno povećanje izdataka na vojnu potrošnju. IBM je naprimjer, između 1940. i 1945. godine, povećao svoj godišnji obim poslovanja sa 46 na 140 miliona dolara zahvaljujući narudžbama vojne opreme.

Američke velike korporacije su iskoristile fordovski sistem u svrhu maksimalne proizvodnje, međutim ni to nije bilo dovoljno da zadovolji potrebe ratne Amerike. Mnogo više od proizvedenog je bilo potrebno, i da bi se novo tržište zadovoljilo, vlada je otvarala sve više i više fabrika, u koje je implementirala sve novije tehnologije. Međutim, nije samo privatni sektor ulagao jer su tokom perioda velike proizvodnje tridesetih godina, američki poduzetnici investiranje smatrali previše riskantnim. Tako je vlada morala da otvara nova rada mjesta investirajući 17 milijardi dolara u više od 2000 građevinskih projekata. U zamjenu za plaćanje kirije, privatnici su mogli iznajmljivati novootvorene fabrike od države, a u njima proizvoditi robu koju je isključivo kupovala sama država. Pored toga, kada je rat završen i kada je Washington odlučio da se riješi ovih projekata, većina korporacija je pokupovala same fabrike i to većinom za pola ili čak i trećinu njihove stvarne vrijednosti.

Kako je SAD finansirao rat, i kako je Washington platio račune lobiranja te vojne opreme? Odgovor je: dijelom oporezivanjem – i to 45% - a mnogo većim djelom pozajmicama – i to 55%. Pored ovoga, javni dug je dramatično narastao i to sa 3 milijarde dolara u 1939. godini, na 45 milijardi dolara 1945. godine. U teoriji, taj dug je trebao biti postepeno smanjivan i eventualno otplaćen u potpunosti, međutim ne oporezivajući dovoljno ogroman profit koji su američke korporacije zaradile tokom rata, taj dug je samo rastao. Nedostatak razvijenog poreznog sistema je rezultirao manjkom zarade za državu, što je automatski značilo manji procenat novca koji ide državi, a što je država namirivala stranim kreditima. Revenue Act koji je uveden u oktobru 1942. godine, je naglasak stavio na obične radnike i siromašne Amerikance koji su potpali pod još veći teret poreza. “Teret finansiranja rata“ kako kaže američki historičar Sean Dennis Cashman “je pao na leđa najsiromašnijih članova zajednice.“

Međutim, američka javnost koja je tada bila preokupirana ratnim stanjem ali i zaslijepljena visokom stopom zaposlenosti i dobrim plaćama, to nije primijetila. Obrazovani Amerikanci, na drugoj strani, su bili itekako svjesni dobro uhodanog sistema kojim je američka elita uveliko profitirala od ratovanja. A čudna slučajnost je bila i ta da je Washington pozajmljivao novac upravo od bogatih biznismena, bankara, osiguravajućih društava i ostalih velikih američkih investitora; čime je korporativna Amerika dobila najveći dio kolača i to putem kamate. U teoriji barem, bogati i moćni Amerikanci su bili šampioni takozvanog slobodnog poduzetništva, i bili su strogo protiv ikakve državne intervencije u ekonomski sektor. Tokom rata, ipak, nikada nisu podigli svoj glas protiv načina na koji država zadire u taj isti sektor, jer upravo bez tog uplitanja države, ne bi mogli zaraditi ogromno bogatstvo koje su stekli.

Tokom Drugog svjetskog rata, bogati vlasnici i menadžeri velikih korporacija su naučili veoma bitnu lekciju: tokom rata je moguće zaraditi novac, i to puno novca. Drugim riječima, naporna obaveza zarađivanja novca – a koja je ključna aktivnost kapitalističke Amerike - postaje mnogo lakša tokom rata nego li je u razdoblju mira; međutim, za to je potrebna srdačna saradnja vlasti. Od Drugog svjetskog rata pa do danas, bogata i moćna Amerika je ostala uveliko svjesna ove činjenice. Tako je i njihov čovjek u Bijeloj kući 2003. godine,  George W. Bush, potomak “bogate dinastije“ ubačen u Bijelu kuću zarad promocije interesa njegovih bogatih rođaka, prijatelja, saradnika koji su dio korporativne Amerike, a čini su interesi novac, privilegije i moć.

U proljeće 1945. godine bilo je očigledno da se rat, fontana profita i zarade, bliži kraju. Šta će se desiti tada? Među ekonomistima, mnogi ekonomski analitičari su davali prognoze koje su bile u najmanju ruku neugodne za američke političare i biznismene. Tokom rata, američka nabavka vojne opreme, i ništa drugo, je preporodila i ponovo uspostavila ekonomski rast te omogućila potpunu zaposlenost zajedno sa neviđenim profitom. Sa povratkom mira, duh neskladnosti između ponude i potražnje je opet prijetio Americi, a rezultirajuća kriza je mogla biti i gora od one tokom Velike depresije, i to ponajviše jer se proizvodna sposobnost države tokom rata uveliko povećala. Radnici bi morali biti otpušteni u istom trenutku kada se kući vraćaju milioni veterana koji u isto vrijeme traže civilne poslove, a rezultirajuća nezaposlenost bi poljuljala kupovnu moć SAD-a što bi na kraju uništilo uspostavljenu ravnotežu. Gledajući iz perspektive bogatih i moćnih Amerikanaca, povratak visoke stope nezaposlenosti i nije problem; ono što ih je zabrinjavalo jeste završetak razdoblja nevjerovatnog profita. Takva katastrofa se može spriječiti, ali kako?

Državni izdaci za vojsku su bili glavni izvor visoke zarade. Da bi se održalo gomilanje profita i priliv novca, novi neprijatelji i novi ratovi su bili potrebni. I opet, sretna slučajnost da je postojao Sovjetski savez, država koja je bila koristan saveznik tokom rata kada je pretrpila najveće neprijateljske ofanzive kao onu u Staljingradu, a čija ideologija je dozvolila da se iz saveznika pretvori u neprijatelja SAD-a. Većina američkih historičara sada priznaje da Sovjetski savez 1945. godine, koji je pretrpio nevjerovatne gubitke, nije predstavljao nikakvu ekonomsku niti vojnu prijetnju daleko superiornioj Americi, te da Washington Sovjete nikada nije doživljavao kao pravu prijetnju. Ovi historičari također priznaju da je Moskva pokazivala visok stepen zainteresiranosti za obostranu saradnju u razdoblju nakon završeta rata.

Uistinu, Moskva nije imala šta da dobije, već samo da izgubi iz konflikta sa Amerikom koja je pucala od samopouzdanja zbog monopola nad atomskim naoružanjem. Međutim, SAD – i to korporativna bogata Amerika – je hitno trebala novog neprijatelja da opravda gigantske izdatke za odbranu, a koji su podmazivali kotao ekonomije da se kreće pri punoj brzini i nakon rata, održavajući marže i profit na istom nivou, pa čak i ciljajući da ih poveća. Upravo zbog ovog razloga je i pokrenut Hladni rat 1945. godine, i to ne od Sovjeta već od američkog “vojno-industrijskog kompleksa“, kako je predsjednik Eisenhower zvao elitu bogatih i moćni individualaca i korporacija koje su znale kako profitirati iz rata.

U ovom smislu, Hladni rat je prevazišao bilo kakva predviđanja. Sve više opreme se izbacivalo na tržište, jer su Saveznici odnosno takozvani “slobodni svijet“, a koji je vrvio od diktatorskih režima, zahtijevali da se naoružaju do zuba američkom opremom. Pored toga, američke vlastite snage nikada nisu prestale kupovati i zahtijevati sve novije, veće i sofisticiranija tenkove, avione, rakete kao i hemijsko i biološko oružje masovnog uništenja. Za ove vrste naoružanja, Washington je uvijek bio spreman platiti visoke sume novca bez ispitivanja previše pojedinosti. Kao što je i bio slučaj tokom Drugog svjetskog rata, glavni cilj velikih korporacija je opet bio da preuzmu ugovore sa vladom i napune vlastite džepove. Hladni rat je stvorio neprevaziđene nivoe profita, koji su se prilivali u kofere već bogatih individualaca koji su “igrom slučaja“ već bili vlasnici, menadžeri ili dioničari najvećih američkih korporacija. (Da li je iznenađujuće da u SAD-u, novopenzionisani generali iz Pentagona bivaju postavljani kao konsultanti od strane velikih korporacija i to većinom u proizvodnim sektorima vojne opreme, a da menadžeri ili dioničari tih istih korporacija često bivaju postavljani na mjesta visokih zvaničnika Ministarstva odbrane, ili kao savjetnici predsjedniku?)

Tokom Hladnog rata, američki vojni izdaci su eksplodirali i to putem pozajmica, što je uzrokovalo rast javnog duga do neviđenih visina. Tako je 1945. godine, javni dug bio “samo“ 258 milijardi dolara, ali 1990. godine – kada je Hladni Rat završio – javni dug SAD-a je iznosio 3,2 triliona dolara. Ovo je bilo nevjerovatno povećanje, pogotovo ako se u obzir uzme inflacija koja je rezultirala time da SAD postane najzaduženija država svijeta. Washington je mogao i trebao pokriti dug Hladnog rata oporezivanjem profita kojeg su korporacija ostvarile, ali to se nikada nije desilo. U 1945. godini, kada je Drugi svjetski rat završio, a Hladni rat počeo, korporacija su plaćale 50% ukupnih poreza, ali tokom Hladnog Rata i poslije, to se postepeno smanjivalo, te danas iznosi tek nekih 1%.

Ovo je moguće jer državne velike korporacije većinom odlučuju o tome šta vlada u Washingtonu može, a šta ne, i to pogotovo na poljima fiskalne politike. Pored toga, smanjivanje poreza korporacijama je olakšano nakon Drugog svjetskog rata jer su se one pretvorile u multinacionalne korporacije, “koje sjedište imaju svugdje i nigdje“, te su samim time veoma lahko zaobilazile plaćanje ikakvih poreza. Državno posmatrano, 37% svih američkih multinacionalnih kompanija – i više od 70% stranih multinacionalnih kompanija – nisu platile niti jedan dolar poreza od 1991. godine, dok je ostatak tih kompanija platio tek 1% poreza cjelokupne zarade.

Visoka cijena Hladnog Rata samim time nije plaćana iz džepova onih koji su dobijali najveći dio kolača, već od strane američkih radnika i srednje klase. Ove dvije klase nisu dobile ni jedan jedini fening od Hladnog rata, ali su zato dobili veliki dio javnog duga zbog kojeg je upravo taj rat i poveden. Oni su ti koji su i tada, kao i danas, podnosili teret javnog duga.

Drugim riječima, dok je profit generisan Hladnim ratom privatizovan u korist ekstremno bogate elite, njegova cijena je raspoređena na pleća svih Amerikanaca. Tokom Hladnog rata, američka ekonomija se degenerisala u ogromnu podvalu, u perverznu redistribuciju državnog bogastva u ruke samo bogatih, a ne siromašnih, radničke i srednje klase. Iako je bogatstvo koje je elita zgrnulo bilo ogromno, standard života običnih Amerikanaca je propadao polahko ali sigurno.

Tokom Drugog svjetskog rata SAD je svjedočio skromnoj redistribuciji državnog kolektivnog bogatstva i to prema onim siromašnim. Tokom Hladnog rata, bogati Amerikanci su se i dalje bogatili – a svi ostali siromašili. Tako je 1989. godine, kada je Hladni rat više manje priveden kraju, više od 13 posto Amerikanaca – otprilike 31 milion pojedinaca – su po svim mjerilima ustvari bili siromašna skupina, što samo naglašava problem države. Danas, 1% Amerikanaca posjeduje oko 34% državnog bogatstva. Nijedna zapadna država nema tako neravnopravnu raspodjelu bogatstva.

Tek mali procenat superbogatih Amerikanaca u ovome nalazi pravu satisfakciju. Oni su uživali u ideji akumuliranja više i više bogatstva, uvećavajući ionako ogromnu imovinu, na štetu potlačenih. Željeli su da stvari ostanu tako pod bilo koju cijenu. Međutim, sve dobre stvari moraju završiti, a tako je i 1989. / 1990. godine, završilo prosperitetno doba Hladnog rata. To je predstavljalo problem. Obični Amerikanci koji su znali da su nosili teret rata, očekivali su isplatu “mirovnih dividendi“.

Smatrali su da novac koji je država izdvojila na vojne izdatke sada može biti preusmjeren u neke kolektivne povlastice, kao što je zdravstveno osiguranje ili druge socijalne beneficije, koje Amerikanci za razliku od većine Evropljana nikad nisu okusili. Bill Clinton je 1992. ustvari osvojio izbore obećavajući državni zdravstveni plan, koji se naravno nikada nije realizovao. “Mirovne dividende“ nisu bile ni od kakvog interesa državnoj eliti, jer te vrste provizija ne ostvaruju profit za poduzetnike i korporacije, a zasigurno ne ogroman profit kakav proizvode državni izdaci za vojsku. Nešto se moralo poduzeti, i to brzo, da bi se izbjegla implozija državnih troškova za vojsku.

SAD je izgubio svog korisnog neprijatelja, Sovjete, te je hitno trebao novog neprijatelja kojim će opravdati velike vojne izdatke. U ovom kontekstu se 1990. godine na sceni pojavljuje Sadam Husein kao svojevrsna deus ex machina. Ovaj diktator je prije toga smatran za prijatelja SAD-a, i bio je naoružan do zuba kako bi mogao voditi ratove protiv Irana; a SAD – i saveznici poput Njemačke – su bili ti koji su ga naoružali. Međutim, Washington je očajnički trebao novog neprijatelja i odjednom, Sadam Husein je osumnjičen i proglašen “novim Hitlerom“, protiv kojeg se rat mora munjevito povesti, iako je bilo očigledno da pregovorna nagodba sa Irakom oko Kuvajta nije bila neupitna.

George Bush Stariji je bio glavni agent koji je otkrio ovog novog neprijatelja, i osoba koja je pokrenula Zaljevski rat, tokom kojeg je Bagdad zasipan granatama, a Sadamovi regruti masakrirani u pustinji. Put prema iračkoj prijestolnici je bio otvoren, ali ulazak Marinaca u Bagdad je odjednom prekinut. Sadam Husein je ostavljen na vlasti kako bi prijetnja koju on predstavlja mogla biti ponovo iskorištena u korist opravdavanja američkog naoružanja. Ipak, nakon gubitka Sovjeta, Amerikanci su shvatili kako je neugodno izgubiti korisne neprijatelje.

I tako je Mars, rimski bog rata, ostao svetac i zaštitnik američke ekonomije ili tačnije kum njihovih korporacija. Projekat mirovnih dividendi je mogao biti mirno zakopan, a vojni izdaci su ostali glavni pokretač ekonomije koja proizvodi veliki profit. Ova potrošnja je ponovo uvećana 1990. godine. Ona je 1996. godine, naprimjer, iznosila ne manje od 265 milijardi dolara, ali kada se dodaju i nezvanični i indirektni troškovi, ona je iznosila ustvari oko 494 milijardi dolara, što je značilo da se na vojni budžet davalo 1,3 milijarde dolara dnevno.

Tako je američka ratna ekonomija i dalje mogla da radi kao podmazana, i nakon Zaljevskog rata. Međutim, pokoji javni istup i pritisak koji je skretao pažnju na uvođenje mirovnih dividendi, je otežavao rad tog sistema. Kao što sam ranije kazao, država u ovakvim okolnostima mora sarađivati sa poduzetnicima. U ovom smislu, Bill Clinton nije ispunio očekivanja, i korporativna Amerika mu nikada nije oprostila činjenicu da je uspio izboriti svoje mjesto u Bijeloj kući na osnovu obećanja običnim Amerikancima da će dobiti mirovne dividende i to konkretno u smislu zdravstvenog osiguranja.

Samim time, 2000. godine je osigurano da u Bijelu kuću neće ući Al Gore, za kojeg su govorili da će voditi istu politiku kao Klinton, već tim vojnih konzervativaca, skoro bez iznimke predstavnici korporativne Amerike i to Cheney, Rumsfeld, Rice i naravno George W. Bush mlađi, sin čovjeka koji je pokazao kako se Zaljevski rat vodi; također i Pentagon je imao svog predstavnika u Bushovom kabineta, takozvanog miroljubivog Powella, koji je u stvarnosti bio još jedan anđeo smrti. “Rambo“ se doselio u Bijelu kuću i nije bilo potrebno dugo da se vide rezultati.

Nakon što je Bush mlađi došao na vlast, neko vrijeme se činilo da će proglasiti Kinu kao novog neprijatelja SAD-a. Međutim, konflikt sa ovim gigantom je bio preriskantan; a pored toga i veliki procenat vanjske trgovine na kojoj su korporacije masivno zarađivale se vodio upravo sa tom državom. Nova prijetnja je morala biti manje riskantna, a više kredibilna. Samim tim, Bush i Rumsfeld društvo nisu mogli poželjeti ništa bolje od  11. septembra, 2001. godine; vjerovatno su znali sve o tom napadu, ali namjerno ništa nije poduzeto jer su znali kako da iskoriste posljedice. U bilo kojem slučaju, iskoristili su priliku i naoružali SAD kao nikada prije, da zasipaju bombama i granatama ljude koji nemaju ništa s tim terorističkim napadom, a sve zarad ostvarivanja neviđenih marži i profita. Bush je objavio rat ne državi, nego terorizmu, apstraktnom konceptu protiv kojeg se rat ustvari ne može voditi i protiv kojeg definitivna pobjeda ne može biti ostvarena. Međutim, u sloganu “rat protiv terorizma“, Washington je imao pravo na domaćem terenu da vodi ratove globalno i to protiv bilo koga, koga Bijela kuća etiketira kao “teroristu“.

I tako je problem završetka Hladnog rata definitivno riješen, jer su unaprijed osigurana opravdanja za nove ratove. Statistike govore same za sebe. Tako je 1996. godine, 265 milijardi dolara potrošeno u vojne izdatke, ali zahvaljujući Bushu mlađem, 2003. godine je ta potrošnja dosegla 390 milijardi: međutim sada je još veća i to 400 milijardi dolara. Nije ni čudo da George W. Bush putuje širom države pršteći od sreće i ponosa, jer on – u suštini razmaženo bogato dijete veoma ograničenih talenata i vještina – je prevazišao i najveća očekivanja svojih prijatelja i rođaka.

9/11 je Bushu osigurao džokera sa kojim može voditi rat protiv bilo koga i bilo gdje, i ustvari nije ni bitno ko je taj neprijatelj više. Bush je granatama zasipao Afganistan jer su vođe te države krile Bin Ladena, koji navodno prijeti Americi. Ne možemo ulaziti u detalje niti konkretne razloge zašto Bushova Amerika vodi rat sa Irakom, a ne sa Sjevernom Korejom naprimjer. Glavni razlog ovog rata su vjerovatno ogromne iračke naftne rezervne koje potražuju američki naftni fondovi, a s kojima su Bush, Cheney, Rice i slični usko povezani. Rat u Iraku je također korisna lekcija državama Trećeg svijeta da vide šta se desi sa onima koji ne plešu kako Washington svira te kao instrument da se uništi domaća konkurencija te još više ojača desničarska ideologija.

Američka bogatstva i privilegije su ovisne o ratu, bez njega ta država ne bi funkcionirala. Trenutno, ova ovisnost se nadomiruje ratom sa Irakom, od kojeg najviše profitiraju naftni baroni. Međutim, da li je iko stvarno vjerovao da će ratovi prestati sa padom Sadama? Predsjednik je već bio uperio prstom u one čiji red tek treba da dođe, i nazvao ih “Osovinom zla“, i to: Iran, Sirija, Liban, Somalija, Sjeverna Koreja, i naravno trn u oku SAD-a, Kuba. Dobrodošli u 21. stoljeće, dobrodošli u razdoblje neprekidnih ratova!

(E-pogledi)

 

Mar 01, 2018 08:51 Europe/Sarajevo
komenatari