• Kako je sa Bushom započela era neprekidnih ratova 21. stoljeća

Da li je američka ekonomija ovisna o ratu?

Ratovi su užasno i bespotrebno trošenje života i resursa, i zbog toga većina ljudi se u principu protivi ratovima. Međutim, čini se da američki predsjednici ipak vole rat. Zašto? Mnogi komentatori su potražili odgovore u psihologiji. Neki kažu da je George W. Bush smatrao svojom dužnošću da završi ono što je počeo, a što nije završio njegov otac u vrijeme Zaljevskog Rata; dok drugi vjeruju da je Bush Junior očekivao kratku i brzu pobjedu koja će mu osigurati drugi mandat u Bijeloj Kući.

Međutim eminentni analitičari smatraju da se odgovor za takav stav američkog predsjednika mora potražiti negdje drugo.

Činjenica da je Bush toliko spreman za rat nema ništa sa njegovom psihom, već sa američkim ekonomskim poretkom. Ovaj poredak – američki pečat kapitalizma – funkcioniše da bogate Amerikance poput Busha, još više obogati. Bez “toplih“ ili “hladnih“ ratova, taj sistem ne može proizvoditi profit kojeg bogati i moćni Amerikanci smatraju svojim “nasljedstvom“.

Velika snaga američkog kapitalizma leži i u njegovoj velikoj slabosti, a to je ekstremno visoka produktivnost. U historijskom razvoju međunarodnog ekonomskog sistema kojeg nazivamo kapitalizam, brojni faktori su omogućili enorman rast produktivnost, a jedan od primjera jeste mehanizacija i industrijalizacija proizvodnje koja se odvijala u Engleskoj od 18. stoljeća. U ranom 20. stoljeću, američki industrijalci su načinili značajan korak razvijajući linijsku proizvodnju. Ta inovacija Henrija Forda, kao i sve tehnike u sklopu nje su postale poznate kao “fordizmi“. Produktivnost američkih poduzetnika je spektakularno procvjetala.

Naprimjer, ranih 1920-ih godina, vozila su se kotrljala sa proizvodnih traka u Michiganu svakog dana. Ali ko je mogao tada uopće i kupiti ta vozila? Većina Amerikanaca u to vrijeme nisu imali dovoljno sredstava za mnogo jeftinije stvari. Međutim, i pored toga, mnogi drugi industrijski proizvodi su ubrzo pronašli svoje mjesto na tržištu, a rezultat je bio hronična neskladnost zasićenosti tržišta tim proizvodima, i manjka potražnje za istim. Time se pojavila ekonomska kriza poznatija kao Velika Depresija. To je u suštini bila kriza prevelike proizvodnje. Skladišta su bila prepuna neprodane robe, fabrike su otpuštale radnike, nezaposlenost je narasla, a kupovna moć američkog naroda se dodatno smanjila, što je samo pogoršalo krizu.

Ta ista kriza je, bez sumnje, nestala zbog Drugog svjetskog rata. Potražnja robe je spektakularno porasla kada je rat počeo u Evropi, a SAD koja se priključila tek 1942. godine, imala je dovoljno vremena da proda i ponovo proizvede mnogobrojnu vojnu opremu. Između 1940. i 1945. godine, SAD je potrošila ne manje od 185 milijardi dolara na vojnu opremu, a vojni izdaci su se povećali sa 1,5% na skoro 40% državnog BDP-a. Pored toga, američka industrija je opskrbljivala Britance i Sovjete putem pozajmica. Ključni problem Depresije - nesrazmjernost proizvodnje i potražnje – je time bio riješen, jer je država uspjela preuzeti ulogu potraživača potpisivanjem ogromnih inostranih ugovora putem kojih je prodavana vojna oprema.

Što se tiče običnih Amerikanaca, američka vojna potrošnja je donijela ne samo rast zaposlenosti već i veće plate nego prije jer je tokom Drugog svjetskog rata napokon okončana raširena bijeda koja je povezivana sa Velikom Depresijom. Međutim, ratno stanje su najbolje iskoristili biznismeni i korporacije, koji su ostvarili nevjerovatne profite. Između 1942. i 1945. godine, po riječima historičara Stuarta D. Brandesa, neto profit 2000 najvećih američkih firmi je bio veći za oko 40% u poređenju sa periodom 1936-1939. godine. Takav rast profita je bio moguć samo zbog ogromne potražnje vojne opreme, nesprovođenja kontrole cijena, te veoma malim oporezivanjem dobiti. Ovaj profit je došao u ruke američkih biznismena generalno, međutim ponajviše su profitirale velike korporacije ili korporativna Amerika. Tokom rata, 60 firmi je ostvarilo ogroman udio od 75% ukupnog profita od cjelokupnih narudžbi vojne opreme. Velike kompanije poput Forda, IBM-a i tako dalje, su konkretno profitirale od rata, kako kaže Brandes, čemu je direktno doprinijelo ogromno povećanje izdataka na vojnu potrošnju. IBM je naprimjer, između 1940. i 1945. godine, povećao svoj godišnji obim poslovanja sa 46 na 140 miliona dolara zahvaljujući narudžbama vojne opreme.

Američke velike korporacije su iskoristile fordovski sistem u svrhu maksimalne proizvodnje, međutim ni to nije bilo dovoljno da zadovolji potrebe ratne Amerike. Mnogo više od proizvedenog je bilo potrebno, i da bi se novo tržište zadovoljilo, vlada je otvarala sve više i više fabrika, u koje je implementirala sve novije tehnologije. Međutim, nije samo privatni sektor ulagao jer su tokom perioda velike proizvodnje tridesetih godina, američki poduzetnici investiranje smatrali previše riskantnim. Tako je vlada morala da otvara nova rada mjesta investirajući 17 milijardi dolara u više od 2000 građevinskih projekata. U zamjenu za plaćanje kirije, privatnici su mogli iznajmljivati novootvorene fabrike od države, a u njima proizvoditi robu koju je isključivo kupovala sama država. Pored toga, kada je rat završen i kada je Washington odlučio da se riješi ovih projekata, većina korporacija je pokupovala same fabrike i to većinom za pola ili čak i trećinu njihove stvarne vrijednosti.