• Iranske marame i zapadnjačka propaganda
    Iranske marame i zapadnjačka propaganda

Kada se pokušate informirati o maramama u Iranu, neovisno pitate li tipičnu zapadnu feministkinju, aktivista za ljudska prava ili iranskog imigranta, eventualno i brzom pretragom po internetu, rezultat će uvijek biti prilično isti i čuti ćete ovakvu priču:

Piše: Ivan Kesić

- "Iran je bio moderno, progresivno i vesternizirano društvo pod vodstvom patriotskog šaha koji je poboljšao status ženskih prava i uveo modernu modu, no taj iskorak je uništen 1979. revolucijom predvođenom od strane radikalnih klerika uz podršku ruralnog i konzervativnog stanovništva. Prema strogim tekstovima Kurana, islamski hidžab je iznenada nametnut svim ženama usprkos njihovim željama, njihovi prosvjedi su brutalno ugušeni i policija dan danas ugnjetava žene koje se protive tim represivnim zakonima o odjeći.
Ova kratka priča, vjerovali ili ne, sadrži najmanje 10 faktografskih grešaka i krivih interpretacija, a svaka među njima ovdje će biti pojedinačno analizirana:
 
#1 Pozadina
Priča počinje bez spominjanja pozadine, namjerno izbjegavajući kontekst i percepciju. Započinje s gologlavim ženama i završava s maramama, čime se sugerira izvrnut scenarij o nenošenju marame kao nečem društveno prihvatljivom u prošlosti, što pak potpuno ignorira historijsku realnost.
Istina glasi da je ženska marama vjekovima, još od drevnih predislamskih vremena, bila dijelom standardnog odjevnog kodeksa u iranskoj kulturnoj sferi. Do privremene promjene djelomično je došlo u srednjem vijeku nakon dolaska turkijskih nomadskih plemena iz Centralne Azije čije žene nisu pokrivale kosu, no nakon safavidske centralizacije u 16. vijeku marama postaje jasno definiran standard za urbana područja diljem iranskog imperija.
Navedeni fenomen nije zahvatio samo sela i nomade, zbog čega se žene bez marame moglo naći isključivo samo među ruralnim stanovništvom i plemenima poput Kaškajaca. Pokrivanje lica također je bilo izuzetno rijetko, ograničeno uglavnom na arapsku i afgansku populaciju. Kasnije, tokom kadžarske ekonomske krize u kasnom 19. vijeku, siromašne urbane žene nisu si mogle priuštiti maramu zbog manjka odnosno visokih cijena tekstila.
Sumirano, pokrivanje kose oduvijek je bila urbana norma u iranskom odjevnom kodeksu i nenošenje marame smatrano je nečim nepristojnim ili čak uvredljivim. Spomenute historijske okolnosti dovele su do potpuno suprotne perspektive o marami u odnosu na Zapad - u 20. vijeku Iranci su na njeno nenošenje gledali kao na nešto ruralno, nomadski, jadno i neiranski. Također vrijedi naglasiti da Iran (za razliku od većine njegovih susjeda, Azije i svijeta) nikad nije koloniziran, zbog čega zapadnjački utjecaji i strani odjevni kodeks jednostavno nisu mogli prevladati.
 
#2 Porijeklo
Kod uvodne priče treba primijetiti pridjev "patriotski" prilikom opisivanja šaha i njegovih postupaka, s obzirom da naracija često ide u smjeru invokacije nacionalizma i implicira da je odbacivanje marami vraćanje primordijalnoj iranskoj kulturi. Takav diskurs prati službenu politiku Pahlavijevog režima (glavni rival mu je bio kler), čija je agresivna vesternizacija vođena s pretekstom tzv. "iranizacije" i dovela je do pripisivanja svega nezapadnog kao religioznog, islamskog i arapskog.
U takvom danom kontekstu, marama je lažno opisana kao strani element u iranskoj kulturi, nametnut od strane invazijskih sila, dok je prozapadni diktator predstavljan kao oslobodilac. Ovaj mit je potpuna fantazija iz historijske i etnografske perspektive, s obzirom da je marama kao dio drevnog iranskog odjevnog kodeksa ovjerena i u drevnim tekstovima, i u likovnoj umjetnosti (vidi još #1). Čador također predstavlja izvorno perzijski termin i spominje se u drevnim zoroastrijskim tekstovima.

Sl. 1. Satrapski sarkofag iz ahemenidskog perioda (6. - 4. vijek pne.) s prikazom čadora (lijevo)
Između ostalog, treba naglasiti da se koncept hidžaba u Kuranu ne odnosi na maramu nego na pristojno odijevanje općenito, a interpretacije istog bitno variraju ovisno o specifičnoj zemlji i njenim kulturnim normama. Tvrdnje o "nametanju marama Irancima" istovremeno su i kontradiktorne s obzirom na konsenzus među historičarima da su Rašiduni zapravo preuzeli maramu od drevnih iranskih Sasanida, nakon što su ostvarili kontrolu nad Mezopotamijom.
Marama nije jedina koja se našla na udaru bizarne Pahlavijeve politike, metom su bili i drugi tradicionalni odjevni predmeti, i ženski i muški, a čak su uništavana i remek-djela iranske arhitekture na temelju suludih pogrešnih procjena da "nisu dovoljno iranska". Takav izvrnuti pogled i dalje je raširen među monarhistima i kvazinacionalistima, te odražava iluziju o njihovom monopolu na drevnu iransku historiju.
Čak i dan danas, pseudohistorijski romantičarski crteži polugolih drevnih Iranki distribuiraju se na društvenim mrežama od strane političkih aktivista. S druge strane, marama kao originalna iranska nošnja unutar Irana se javno promovira uz slike drevnih ahemenidskih reljefa. Historičari suvremenog Irana slažu se da marama nije bila samo religijski, već i snažan nacionalistički simbol tokom Iranske revolucije.
#3 "Prirodno" odbacivanje marami
Prilikom navođenja "modernizacije", uvodna priča isto tako izbjegava opis praktičnih postupaka Pahlavijevog režima, a pozivajući se na zapadne standarde zavarava ljude i vodi k pogrešnoj pretpostavci da je odbacivanje marama bilo neka vrst dugog i demokratskog procesa, promicanog uz dijalog i edukaciju, te da se radi o prirodnom i spontanom fenomenu.
U stvarnosti, žene su bile prisiljene ukloniti marame iznenadnom zabranom iz 1935. usvojenom od strane Reze-šaha, kojom su također van zakona stavljene razne muške tradicionalne nošnje i to uz izgovor da im se "Zapadnjaci više neće smijati". Historičari su suglasni da bi takav potez predstavljao progresivan iskorak da se radilo o izboru samih Iranki, međutim, zabrana je zapravo ponizila i otuđila brojne žene, budući da je njen efekt bio usporediv s hipotetskom situacijom iznenadne naredbe Evropljankama da izađu u toplesu na ulice.
S ciljem nametanja ideje, policiji je naređeno da fizički uklanja marame s bilo koje žene koja ju nosi u javnosti. Rezultati su bili javno premlaćivanje žena, prisilno skidanje marama i čadora, te nasilna pretraga njihovih privatnih domova. Sve do abdikacije Reze-šaha 1941. godine, brojne žene jednostavno nisu izlazile iz vlastitih kuća zbog izbjegavanja neugodnih sučeljavanja, a zabilježeno je čak i nekoliko slučajeva samoubojstava.
Također treba istaknuti da Pahlavijev režim ne predstavlja pionira ženskih prava u Iranu jer je lokalni feministički pokret postojao decenijama ranije, a navedene represivne mjere kreirale su tako ponižavajuće okruženje za nekad nezavisne žene da su najednom počele odbijati iti izlaziti iz kuće, zbog čega im je društvena pozicija bitno degradirana.
Kasnije, službene mjere su ponešto ublažene pod novim vladarom i marama više nije predstavljala prekršaj, no bila je težak uteg pri usponu na društvenoj ljestvici kao i odraz zaostalosti ili klasnih razlika u očima vladajuće klike. Diskriminacija je ostala sveprisutna i javne institucije na sve su načine obeshrabrivale njeno nošenje, a brojni uslužni objekti odbijali su primiti žene s maramama. Dekulturalizacija je bila popraćena i općom službenom indoktrinacijom o "neiranskom" porijeklu marame (vidi #2).
Ovaj period iranske historije karakterizira dihotomija između manjine koja je maramu smatrala zaostalom i goleme većine koja ju je smatrala progresivnom. Unatoč svim legalnim pritiscima, preprekama i diskiminaciji, najveći udio žena i dalje je nastavio nositi marame, usprkos raširenim oprečnim tvrdnjama.
 
#4 "Nametanje" marami
Kada opisuje proces restauracije originalnog odjevnog kodeksa, uvodna priča neizbježno uključuje mit o "nametanju" marami. Drugi učestali termini koji se mogu naći u većini zapadnjačkih osvrta uključuju "prisilu", "forsiranje", "natjeravanje" i slično, sve s ciljem stvaranja iluzije o iznenadnoj odluci donešenoj od strane iranskih "muškaraca" ili Homeinija osobno.
 
Ironično, ove dezinformacije bile su plasirane i unutar samog Irana tokom revolucionarnih vremena, no pokazale su se netočnima. U jednom javnom govoru tokom marta 1979. Homeini je otvoreno izjavio da zagovara nošenje marame, a njegove su riječi izvrnute od strane nekih grupa kao "poziv za trenutnim nametanjem pokrivanja". Prijelazna vlada na čelu s premijerom Bazarganom brzo je negirala takve glasine i nazvala obmanjivače monarhističkim kontra-revolucionarima, a sam Homeini je dodatno objasnio da restauracija izvornog odjevnog kodeksa treba biti narodna odluka, te provedena postupno. Više drugih političara argumentiralo je na sličan način, navodeći da u islamskom duhu pokrivanje treba biti samo poticano i promovirano, a nikako nametano silom.
Ovo se pokazalo točnim jer je odluka o restauraciji donešena i javno objavljena tek 1983., nakon dugih i kompleksnih polemika između samih iranskih žena. Demokratska odluka u potpunosti je razumljiva uzme li se u obzir činjenica da je marama bila simbol revolucije od njenih početaka, te da se njeno nenošenje između ostalog poistovjećivalo s ugnjetavačkim i brutalnim postupcima Pahlavijevog režima.

Sl. 2. Razni oblici marama bili su simbol Iranske revolucije 1979.
Međutim, čitava situacija postala je predmetom žestokih manipulacija i dvije široko rasprostranjene obmane uključuju izvrtanje ili izjednačavanje dva potpuno različita procesa. Prva metoda je zataškavanje brutalnih postupaka dekulturalizacije od strane monarhističkog režima (vidi #3), odnosno pripisivanje istih kasnijem demokratskom procesu restauracije.
Manje radikalna metoda uključuje balansiranje dva procesa uz tvrdnje da su jako slične prirode, što nije moguće jer kod potonjeg nije bilo ni iznenadne odluke, ni ugnjetavanja, ni masovnog otpora među narodom. Iranski historičari povlače analogiju s oslobođenjem ranije okupiranog grada, navodeći da kampanje agresije i oslobađanja nisu međusobno usporedive.
 
#5 Ženski "otpor"
Zabluda o "nametanju" marama uvijek ide u paketu s neizostavnom bajkom o "potlačenim ženama koje su se suprostavljale", najčešće popraćeno i izvrnutim percepcijama o marami (vidi #6) i mitom o ranijem "spontanom" odbacivanju marami (vidi #3). Takve manipulacije počele su tokom kasnijeg stadija Iranske revolucije i to u novinskim izvještajima zapadnjačkih medija, kada su snimke hiljada žena s maramama koje su uzvikivale antimonarhističke slogane izvrnuto predstavljene kao "protest protiv svježe mizoginijske politike".
U stvarnosti, marama i čador bili su među glavnim simbolima revolucije, zajedno s drugim tradicionalnim iranskim nošnjama, te su nošene od strane apsolutno svih žena, bilo kao religijski i(li) nacionalistički simbol. Čak su i brojne sekularne i vesternizirane žene, koje ranije nisu podržavale takvu praksu, prihvatile maramu zbog solidarnosti s velikom većinom Iranki. Cjelokupno gledano, marame su bile snažan populistički alat i žene su odigrale bitnu ulogu u pobjedi revolucije.
Navodni ženski "otpor" temelji se na jednom izoliranom incidentu zabilježenom početkom marta 1979., kada su mase protestirajućih žena lažno prezentirane kao "prosvjed protiv marame" od strane određenih kontra-revolucionarnih grupa koje su inicirale čitavu kontroverzu, te i dan danas koriste slučaj za političku propagandu. Međutim, u njihovoj interpretaciji događaja postoji najmanje pet ozbiljnih manipulacija.
Prvo, izostavlja se podatak da se radilo o regularnom okupljanju na Međunarodni dan žena, koji je i godinama unatrag obilježavan unutar Irana. Motivi su bili različiti, od proslave stečenih ekonomskih, društvenih i političkih prava, pobjede Iranske revolucije, traženja dodatnih beneficija, itd. Žene su istog dana marširale i u desetinama drugih zemalja svijeta, također zbog raznoraznih razloga.
Drugo, izbjegava se spominjanje što je potaknulo manji dio žena da protestiraju protiv marame, jer zapravo su bile motivirane dezinformacijom o tobožnjem Homeinijevom pozivu za "trenutnom implementacijom marami" (vidi #4), kao i dodatnim špekulacijama o ukidanju ženskih prava i porodičnog zakona iz 1967. godine. Ova anti-islamska histerija raširena je od strane monarhističkih i radikalnih ljevičarskih elemenata, no obje obmane pokazale su se neistinitima. Porodični zakon kasnije jest anuliran, ali zapravo zamijenjen daleko zaštićujućim zakonom iz 1987. godine.
Treće, ne spominje se da je bijes izmanipuliranih žena nije bio usmjeren protiv samih marama, već protiv mogućnosti da neće moći same odlučivati o vlastitoj budućnosti. Četvrto, izbjegava se podatak da je većina žena na prosvjedu nosila maramu, te uzvikivala slogane protiv izmanipuliranih žena.

Sl. 3. Protest na Dan žena 1979. koji se često lažno prezentira kao "prosvjed protiv marame"
Konačno, izostavlja se i najbitniji podatak, a to je da su žene s bilo kakvom skepsom oko revolucionarnih namjera imale priliku glasati protiv Homeinija i njegovih kolega koji su se otvoreno zalagali za restauraciju izvornog odjevnog kodeksa, budući da je referendum o uspostavi Islamske Republike održan tri sedmice kasnije. Žene su zajedno s muškarcima masovno sudjelovale u glasovanju i referendum je prošao s više od 99% pozitivnih glasova, uz svega 0,69% negativnih i dodatnih 2% koji se nisu odazvali glasovanju.
Uzimajući u obzir ove činjenice, svaka tvrdnja o bilo kakvom značajnom protivljenju marami (ili drugim revolucionarnim idejama) čini se jednostavno ridikulozna. Sićušna manjina sastavljena od snažno vesternizirane elite koja se u potpunosti protivila marami je demokratski prevaziđena, i brojni među njima napustili su zemlju. Ironično, ovaj neznatan udio populacije pristizanjem u zapadne zemlje smjesta je postao glavni izvor za "iransku perspektivu o marami".
Drugi rašireni mitovi uključuju navodno brutalno suzbijanje mitološkog "prosvjeda protiv marame", bizarne tvrdnje o "privremenoj odluci nošenja marami tokom revolucije" odnosno "neočekivanju da će ih nositi kasnije", ili o promijenjenoj perspektivi o marami kroz protekle tri i pol decenije. Takve obmane i relativizacije nisu potkrijepljene ikakvim relevantnim dokazima unutar samog Irana.
 
#6 Izvrnute percepcije
Kada se argumentira protiv marame, opaske proizlaze isključivo iz evrocentričnog gledišta odnosno sukladno vrijednostima i normama zapadne kulture, pri čemu se neznalački zanemaruje kulturni relativizam odnosno konstantno preslikava strana perspektiva u Iran. Produkt svega toga su jako iskrivljene percepcije i marama se počinje poistovjećivati s nečim konzervativnim, ruralnim, religioznim, nametnutim ili neobrazovanim.
Takva prosudba u potpunosti je razumljiva za zapadno gledište i srodne poglede mogu imati čak i iranski imigranti s dugogodišnjim prebivanjem u zapadnim zemljama, no s iranske strane ova perspektiva je dijametralno suprotna.
Primarno, na praksu nošenja marame gleda se kao na nešto civilizirano i časno, dok se istovremeno njeno nenošenje smatra nepristojnim i uvredljivim, što je fenomen koji se može objasniti samo specifičnom historijskom pozadinom, tradicijom i običajima (vidi #1). Uzimajući u obzir da je marama vjekovima bila dijelom urbane kulture i simbolom imućnog društvenog statusa, njeno nenošenje također se poistovjećuje sa selom, nomadstvom i siromaštvom.
Pokušaji obrtanja ovih percepcija od strane Pahlavijskog režima 1935. stoga su imali nulti efekt, te su usporedivi s hipotetskim pokušajem iznenadnog mijenjanja zapadnog gledišta u vidu usvajanja toplesa kao pomodnog javnog standarda, odnosno izbjegavanja istog kao nečeg zaostalog.
U iranskoj kulturi, prisilno uklanjanje marame smatra se neoprostivom uvredom, isto kao i vlastito demonstrativno skidanje prilikom javne svađe s osobom suprotnog spola, jer time mu se poručuje da ga se ne smatra muškarcem.
Konačno, nenošenje marame također se poistovjećuje i s brutalnom politikom Pahlavijevog režima, njegovom agresivnom dekulturalizacijom, te neobrazovanim indoktrinatorima koji su pokušavali lažirati porijeklo marame (vidi #2).
Sve navedeno pruža jednu sasvim drugačiju sliku od one temeljene na zastarjelim kolonijalnim stereotipovima o "potlačenim i iskorištavanim" muslimanskim ženama pod maramama. Štoviše, iz iranske perspektive ponovo vrijedi oprečno jer se žene bez marama smatraju iskorištavanima od strane zapadnog materijalizma i konzumerizma.
Posljedice restauracije izvornog iranskog odjevnog kodeksa također su često predmetom manipulacija, popraćenih lažnim tvrdnjama da je povratak prakse nošenja marame doveo do limitacija i segregacije žena. U stvarnosti, takav fenomen zapravo je bio rezultat Pahlavijeve politike kontra marame, dok su revolucionarne promjene dovele do daleko veće emancipacije žena u javnim sferama, osobito obrazovanju, zbog čega je pismenost kod mladih žena skočila sa 1/4 u kasnom predrevolucionarnom periodu do približno 100% danas, a broj iranskih studentica nadmašio je one u svim vodećim evropskim državama.
Navedene činjenice još su jedan u nizu ozbiljnih udaraca onima koji očajnički pokušavaju povezati maramu s "nedostatkom obrazovanja", što opet slijedi evrocentričnu perspektivu i održava komplekse više vrijednosti kod onih školovanih po zapadnim državama.
Suvremena iranska moda postupno je evoluirala i jednostavna marama (rusari) u kombinaciji s raznobojnim elementima postala je predominantna u odnosu na monotoni tamni čador, no to ne podrazumijeva inklinaciju prema vesternizaciji (kako se često pogrešno predstavlja) već inzistiranje na raznim tradicionalnim obrascima (uključujući ruralne), kako vele sami iranski dizajneri i dizajnerice.
Rezultat modne evolucije doveo je do jednog ironičnog fenomena - sveukupni stepen pokrivenosti smanjio se u odnosu na predrevolucionarni period, kojeg su karakterizirali dominirajući čador i jednoznamenkasti postotak potpuno vesterniziranih žena.
Moderni modni trendovi ponekad se koriste za kreiranje iluzorne korelacije s liberalnim političkim stavovima ili navodnom ženskom "otporu" (vidi #5), što se opet može lako opovrgnuti činjenicom da brojne reformistice nose čador, dok isto tako brojne političke konzervativke nose moderne marame. Primjerice, bivši iranski predsjednik Ahmadinežad, inače politički konzervativac, otvoreno je pozvao iranske žene da se odijevaju moderno.
Također, treba istaknuti da se članice raznih marksističkih kontra-revolucionarlnih grupa, uključujući najžešće sekularne organizacije čije vodstvo prebiva u zapadnim državama, uvijek pojavljuju s maramom u javnosti.
Ukupno gledajući, nošenje marame ne može se povezati s ičim društveno, politički ili svjetonazorski retrogradnim, no takve izvrnute percepcije svejedno služe kao plodno tlo za iranofobnu propagandu u zapadnom svijetu (vidi #9).
 
#7 Zakoni i definicije
Iranski zakoni o javnom moralu također su meta manipulacija, ponekad u vidu subjektivnih tumačenja, ali najčešće u potpunosti krivotvoreni. Takve obmane uvijek prate sličan šablon: "žene koje se ne pridržavaju zakona o marami kažnjavaju se sa 74 udarca šibom", te su najčešće popraćene tvrdnjama u stilu "pokazivanje kose je zabranjeno", "jedino ruke smiju biti otkrivene" ili "ženama slijede zatvorske ili teške novčane kazne".
 
 
Ništa od navedenog ne postoji u iranskom zakonu o odijevanju (V. knjiga, 18. pogl., čl. 141., iz 03/02/1375 AP), koji zapravo sadrži samo opće smjernice pristojnog ponašanja na javnim mjestima i odnosi se jednako za oba spola. U tekstu se ne spominje ništa o "pokrivenoj glavi", "kosi", "rukama" ili "nogama", bilo ženskim ili muškim.
Zakon predstavlja tipičan pravni tekst o javnom moralu kakav se može naći u većini država svijeta, primijenjen različito ovisno o lokalnim moralnim i etičkim standardima društva. Međutim, iranske kazne mogu biti prilično drugačije jer variraju od 10 dana do dva mjeseca zatvora, odnosno alternativnih 12-74 šiba po osobnom izboru.
Navedene kazne se u osnovi primjenjuju za ozbiljnije prekršaje poput polugolih ili potpuno golih ispada, a ono što ih čini različitim od drugih zemalja, poput recimo Sjedinjenih Država, jest činjenica da najteži nudistički prekršaji u određenim saveznim državama mogu završiti zatvaranjem na pet godina, odnosno 30 puta dužom kaznom nego u Iranu. Višestruko duže kazne za identični prekršaj također postoje i u Ujedinjenom Kraljevstvu, još jednom glasnom kritičaru Irana.
Osim generalnih smjernica, drugi odlomak istog iranskog zakona odnosi se na žene i spominje hidžab na javnom mjestu, no mogućnost fizičke kazne u ovom slučaju je isključena i zamijenjena novčanom kaznom od 1,5 do 15 eura. Kao takav, prekršaj spada u domenu najblažih prijestupa i po pravilu završava usmenom opomenom, dok je svaka mogućnost šibanja (čak i ukoliko se osobno preferira) naprosto nemoguća.
Zbunjujuća stvar s hidžabom jest što ga Zapadnjaci učestalo pojednostavljuju kao "maramu", dok se zapravo odnosi na ženski odjevni kodeks koji sam po sebi nije definiran. Iranski koncept hidžaba uključuje maramu (uz drugu odjeću), no ništa o njenom obliku, boji, providnosti, materijalu, vezanju, sakrivenim dijelovima ili opsegu pokrivenosti/otkrivenosti nije specificirano, a između ostalog postoje i različite perspektive o 'normalnom' i 'religioznom' pokrivanju maramom.
Koncept široko varira diljem zemlje i mijenja se spontano ovisno o mjestu i situaciji. Uz hidžab, pojam "javnog mjesta" u pravnom tekstu također nije definiran i bazično se odnosi na urbana područja. Nošenje kimara i čadora tako prevladava u javnim ustanovama, vladinim uredima, džamijama i svetim gradovima poput Koma i Mašhada, dok je ležerniji rusari koji jedva pokriva kosu rasprostranjen po gradskim ulicama, parkovima i većini drugih javnih urbanih prostora.

Sl. 4. Skica razlika između kimara, čadora i rusarija
S druge strane, nenošenje marame prevladava u privatnim domovima, ruralnim područjima i u prirodi, dok sav odjevni kodeks značajno erodira na plažama (kod žena i muškaraca). Međutim, ovo opet ovisi o specifičnim lokacijama koje se kreću od rigidnijih zona na južnim obalama (s izuzetkom Kiša) do ležernijih zona poput miješanih plaža za mlade.
Jedna od zabluda je da uklanjanje marame na ulici predstavlja ozbiljan pravni ili društveni prijestup, uzimajući u obzir da se to često događa kada ga žene popravljaju, kada sklizne niz glavu, kad ga demonstrativno skinu prilikom svađe, itd. Najsličniji analogijski primjer na Zapadu bio bi privremeno skidanje majice, koje može biti smatrano nepristojnim ponašanjem samo u stalnim okolnostima.
Druga učestala zabluda je da skidanje marame u privatnim domovima ili tokom putovanja u strane zemlje odražava žensko protivljenje marami (vidi još #5); prvo je besmislica iz razloga što razlike između privatnog i javnog odjevnog kodeksa postoje i u zapadnim odnosno brojnim drugim zemljama, a drugo je zapravo odraz iranske prilagodljivosti stranom kulturnom okruženju.
Slični primjeri mogu se naći u brojnim drugim nezapadnim kulturama, npr. u vlastitoj zemlji Rus će izbjegavati rukovanje s osobom suprotnog spola, Kinez će izbjegavati direktni kontakt očima, Japanac će zamoliti stranca da se izuje prilikom ulaska u kuću, Tibetanac će pozdravljati sugrađane plaženjem jezika, no nitko od njih neće inzistirati na istom u zapadnim zemljama gdje takvo nešto može biti smatrano nepristojnim, ili čak zakonski kažnjivo.
 
#8 Dvostruki standardi
Uz sve gore navedene faktografske greške poput historijskih netočnosti (vidi #3 i #4) i izvrnutih percepcija (vidi #6), politizacija marame također sadrži niz logičkih grešaka. Takva retorika ne samo zanemaruje kulturni relativizam već se služi i lažnim kulturnim univerzalizmom, te tako stvara isključivu evrocentričnu perspektivu odnosno brojne dvostruke standarde u vidu žensko-muških razlika, komparacija država, te između marame i drugih kulturnih normi.
Prva velika zabluda, kao rezultat konstantnog pozivanja samo na žensko odijevanje, indirektno sugerira da se odjevni kodeks za iranske muškarce ne razlikuje od onog zapadnjačkog. To nije točno jer Iranci su također više pokriveniji od Zapadnjaka s obzirom da se nošenje kratkih hlača (uključujući trikvartače) na urbanim javnim mjestima smatra nepristojnim, isto kao u indokineskim zemljama.
Druga bitnija iransko-zapadna razlika je izbjegavanje kravati koje se široko poistovjećuju s agentima svrgnute Pahlavijeve diktature. Opet, ni kratke hlače ni kravata nisu regulirane zakonom ili pravnim definicijama (vidi #7) već iranskim moralnim i društvenim normama, te ne postoji nikakav trag muškog "otpora" protiv toga, kao ni u slučaju žena (vidi #5).
Pojedinci mogu tvrditi da razlike ipak postoje s obzirom da su pokrivala za glavu društvena obveza samo za žene, što je u osnovi točno ako se fokusiramo samo na Iran. Međutim, paradoks nastaje kada takve opaske dolaze iz zapadnog svijeta, gdje odjevni kodeks također nije primjenljiv za oba spola u jednakoj mjeri - ženski toples tamo se smatra (djelomičnom) golotinjom, dok ekvivalent u vidu muškog toplesa ne postoji.
Argument o navodnom ženskom nepovoljnijom položaju također se može anulirati činjenicom da iranske i zapadne žene nose i hlače i haljine, dok muškarci nose isključivo hlače (u protivnom se može smatrati tzv. kros-odijevanjem).
Osim ignoriranja proporcionalnih žensko-muških razlika između navedena dva odjevna kodeksa, drugi veliki problem je bezobrazno manipuliranje konceptom "slobode izbora". Tvrdnja da su iranske žene imale više izbora tokom pahlavijskog perioda lako se može odbaciti uzimajući u obzir ugnjetavačke zakone i rasprostranjenu diskriminaciju od strane režimskih zapadnih marioneta protiv goleme većine žena čiji je izbor bio nositi maramu (vidi #3).
Jednako ozbiljna zabluda nastaje kada se Zapadnjaci pokušavaju postaviti u privilegirani položaj za pridikovanje i dijeljenje lekcija Irancima. Stavljajući na stranu kulturni relativizam i različite perspektive o odjevnom kodeksu, njihov diskurs počinje invokacijom (lažnog) kulturnog univerzalizma prema kojem zapadno okruženje omogućava više "slobode izbora" od onog iranskog. Ovo odražava ozbiljnu deluziju i evrocentrične dvostruke standarde, s obzirom da zapadnjački odjevni kodeks također sadrži obavezne minimume (ili čak maksimume), stoga sloboda izbora zapravo varira između.
Na univerzalnoj skali pokrivenosti odjećom, zapadne zemlje kotiraju slabije u odnosu na Polineziju, Amazoniju i dijelove Afrike gdje su toples ili potpuna golotinja kulturno prihvatljivi, zajedno sa svim drugim vrstama odjeće. Istovremeno, Iran kotira bolje u odnosu na afgansko i saudijsko društvo gdje su pokrivanja lica obvezna na određenim mjestima, ili pak široko rasprostranjena diljem zemlje.
Sveukupno gledajući, iz stroge perspektive kulturnog univerzalizma jedino nudistička društva zapravo mogu biti u poziciji za kritiziranje drugih s obzirom da imaju 'sve' izbore, a svaka opaska o "slobodi izbora" koju Zapadnjaci koriste protiv Irana može se upotrijebiti i protiv njih samih.
Glede kršenja 'apsolutnih' obaveznih minimuma, treba ponovo naglasiti da su zakoni protiv golotinje strože implementirani u većini zapadnih država nego u Iranu, te rezultiraju s deseterostruko većim globama odnosno dužim zatvorskim kaznama (vidi #7). S druge strane, najnoviji zapadni pravni trend uključuje i uvođenje obveznih maksimuma zbog čega ljudi mogu biti novčano kažnjavani zbog pokrivanja lica, ili zbog obične marame na glavi.
Takvim propisima pogođene su arapske i afganske žene, čak i tuareški muškarci, čiji osobni izbor može biti nositi takva pokrivala. Francuske i belgijske škole također su zabranile marame u školama pod izlikom da se radi o "vjerskom simbolu", no takav argument je samoponištavajući kada se nosi kao ireligiozna narodna nošnja.
Sumirano, osim činjenica da i Iran i Zapad imaju svoje obvezne minimume, prividnost o "većoj slobodi izbora" na univerzalnoj skali pokrivenosti samo zbog gologlavosti lako se može opovrgnuti podatkom o zapadnim obveznim maksimumima, kojih u Iranu nema. Sve ovo vraća nas na kulturni relativizam koji ne samo biva izvrnut (vidi #6) već i prožet dvostrukim mjerilima, isto kao i lažni kulturni univerzalizam.
Osnovni princip prilagođavanja širem društvu i poštivanja pravila pristojnog ponašanja lokalne kulture, poznat kao "Kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin", često se zloupotrebljava kao kvaziargument u zapadnjačkoj kampanji protiv marame, sugestirajući lažnu dilemu da iranske žene moraju skinuti maramu prilikom posjete zapadnim zemljama ili pak dopustiti zapadnim ženama da je ne nose unutar Irana.
Takva zabluda ignorira činjenicu da je marama također dijelom i zapadne tradicije zbog čega se ne smatra nepristojnom kao gologlavost u Iranu, a ujedno je i licemjerna jer Zapadnjaci ne skidaju svoju odjeću prilikom posjete nudističkim društvima, niti se to traži od njih. Prilagodba lokalnim normama podrazumijeva izbjegavanje navika koje se smatraju neuljudnima, zbog čega mogu biti primjenjive isključivo samo na ekstremnu golotinju ili maskiranje, što opet Iran čini irelevantnim u oba slučaja.
Imaginarni status zapadne privilegirane pozicije za kritiziranje drugih temelji se na još jednoj učestaloj iluziji, a to je da zapadni svijet predstavlja "bastion slobode" fleksibilan za sve druge strane kulturne norme (stavljajući na stranu odijevanje). Ovo je daleko od istine jer brojni stranci u zapadnim zemljama nemaju "slobodu izbora" kao u svojim matičnim državama, budući da su brojne njihove navike i prakse viđene kao nepristojne, tabu, ili su čak zakonski zabranjene.
Primjeri se broje u stotinama i uključuju određena životinjska jela kineske nacionalne kuhinje, eksplicitne animacije japanske manga umjetnosti, tibetanske geste i poliandrijske brakove, indijske tradicionalne ceremonije, itd. S druge strane, Zapadnjaci bi isto tako trebali izbjegavati grljenje u Kini, stavljanje nogu na stol u Japanu, javne poljupce u Indiji, itd.
Osim gologlavosti, postoje i brojne druge stvari 'normalne' za prosječnog Zapadnjaka ali nepristojne za Irance, npr. potrebno je izbjegavati ispuhivanje nosa na javnom mjestu, ili davanja 'palca gore' što se tumači na isti način kao i srednji prst.
Očekivanje da će milijuni Iranaca i milijarde nezapadnjaka promijeniti svoje kulturne norme u skladu s onim zapadnim može se gledati samo kao na evrocentričnu globalisitčku utopiju, a takav diskurs nije ništa drugo doli paravan za agresivnu političku demagogiju.
 
#9 Propaganda
Pozivanje na marame kao 'problem' jedna je od centralnih tema zapadnjačke iranofobne propagande od revolucije iz 1979. do današnjeg dana. Još od prvih dana revolucije, percepcija o iranskim ženama na Zapadu bila je pod utjecajem opetovanih prikaza žena u tamnim čadorima koje marširaju i uzvikuju slogane, što je poslužilo kao snažan vizualni element za propagandu jer se savršeno uklapalo u orijentalističke stereotipove o "potlačenim muslimanskim ženama koje traže slobodu".
Zapadno stajalište prema promjenama u Iranu može se sažeti novinskim naslovom iz britanskog dnevnog lista The Timesa objavljenim neposredno nakon revolucionarne pobjede: "Iran poslije revolucije više nije mjesto za žene". Ova izvrnuta slika lako je iskorištavana za manipulaciju zapadnim javnim mnijenjem, s osobitim naglaskom na žene koje čine polovinu populacije, krucijalne za mobiliziranje većinske potpore u korist potencijalne vojne agresije protiv Irana.
Navedena propaganda došla je do izražaja ranih 1980-ih i kasnih 2000-ih kada su diplomatski odnosi između Irana i Zapada drastično pogoršani, odnosno kada su se intenzivirali pozivi na rat. Osim zapadnih medija, važnu ulogu u propagandi igrali su kinematografija i književnost, osobito tzv. dijasporski memoari.
 
Prvi val krenuo je 1980-ih s djelom autorice Betty Mahmoody, nakon čega su uslijedili srodni radovi od Susan Azadi, Šamsi Asar, Frejduna Sahebdžama, A. Rahmani, Cherry Mosteshar, Parvin Darabi i Mardžane Satrapi. Drugi val nastupio je 2000-ih i bio je potaknut knjigom od Azar Nafisi, poslije čega su slične uratke publicirali i Gazal Omid, Marina Nemat, Setare Šahbaz, Nastaran Herad, Roksana Saberi, Homa Ruhi Sarlati, Marjam Rostampur i Marzije Amirizade. Također su učestvovali i neiranski pisci kao što su Alison Wearing, Tammy Blenkush i Libby Fischer, kao i dijasporski filmaši Cyrus Nowrasteh, Gasem Ibrahimijan, Širin Etesam i Širin Nešat.
Većina navedenih autora dolazi iz miljea bivše privilegirane elite, zbog čega pokazuju snažnu inklinaciju prema Pahlavijevoj diktaturi. Uzimajući u obzir da su pretrpjeli društvenu degradaciju, njihova djela odražavaju osobnu frustraciju i svojevrsni čin osvete, a neki među njima čak su otvoreno podupirali najave američkog napada na Iran. Ironično, dijasporski memoaristi kod zapadne publike doživljavaju se kao iskreni, obazrivi i nepristrani autori koji im pružaju informacije iz prve ruke, dok u stvarnosti oni zapravo narušavaju imidž svojih sunarodnjaka uz pomoć orijentalističkih stereotipova i čine sve da prikažu Irance kao primitivne, ridikulozne i nasilne, odnosno nekompatibilne Zapadu.
Marama se u tom kontekstu manifestira kao ključna polarna suprotnost između dvije strane i koristi se kao vizualni dokaz potlačivanja žena, zajedno s tvrdnjama da njeno odbacivanje predstavlja oslobođenje tj. prioritet za svaku Iranku. U zapadnjačkim diskursima, marama se tako poistovjećuje s utamničenjem žena, nečim nametnutim od strane patrijarhata, te simbolom dogmatske religije od koje su se Evropljani distancirali u korist demokracije i sekularnog sistema.
Većina dijasporskih memoara prati gotovo identičan šablon pripovijedanja klišeja, počevši s navodnim ugnjetavanjem unutar Irana i završavajući s herojskim bijegom koji neizostavno uključuje prkosno skidanje marame kao simbolično "stjecanje slobode". Takav proces postaje sinonimom za "moderno", ili čak "civilizirano". Daleko najbizarniji fenomen kod navedenih "istinoljubivih" memoara su prikazi nikaba (ženskih maski) na naslovnicama knjiga koji se pojavljuju na najmanje trideset različitih izdanja,  bez obzira što je takva arapska odjeća u potpunosti strana Irankama (vidi #1).

Sl. 5. Niz knjiga na čijim se naslovnicama lažno sugerira pokrivanje lica u Iranu
Podjednako bizarna pojava nastaje kad se zapadni ultra-desničari pridružuju kampanjama protiv marame uz invokaciju evropskih tradicionalnih i kršćanskih vrijednosti, dok istovremeno zaboravljaju da su marame dijelom autentične narodne nošnje od Portugala do Rusije, te da je Djevica Marija u likovnoj umjetnosti odjevena sličnije prosječnoj iranskoj nego zapadnoj ženi. Zapadnjačka opsesija maramama evidentna je i iz brojnih naslova medijskih reportaža s aluzijama na pokrivanje, npr. "Iran ispod vela", "Odmotavanje Irana", "Pogled pod maramom" i slično.
Dezinformacije o maramama po zapadnim medijama slijede isti obrazac i svode se na priče o navodnim racijama zbog neprimjerenog pokrivanja od strane (nepostojeće) 'moralne policije', te se reproduciraju kao udarne vijesti svakih nekoliko mjeseci tj. najčešće kada su u toku međunarodni politički pregovori. Takve "vijesti" su ne samo lažne nego i naivne jer se s Interneta preuzimaju razne slike privođenja Iranki i potom se koriste kao fotografski 'dokaz' za racije, ignorirajući pritom svaku mogućnost da ih privode zbog drugih (realnih) prekršaja i da su odjevene sasvim normalno.
Izrazito licemjerni primjeri uključuju manipulacije slikama žena u čadorima koje dijele sugestije pomodnim djevojkama, medijski lažno prezentiranih kao "policijsko nametanje zakona o marami", budući da se zapravo radi o uličnim aktivistkinjama sastavljenim uglavnom od žena motiviranih vlastitim socio-psihološkim iskustvima jer su proživljavale grozna zlostavljanja od strane Pahlavijevog režima i to samo zbog nošenja marame. One uopće nisu ovlaštene provoditi zakon i njihov se aktivizam sastoji uglavnom od dijeljenja savjeta ili nagrađivanjem žena cvijećem ili darovima za točne odgovore na pitanja o religiji.
Recentni propagandni fenomen ovjeren je na virtualnim društvenim mrežama, a najpopularniji takav primjer je Facebook kampanja "Moja skrivena sloboda" (engl. My Stealthy Freedom) koju vodi londonska novinarka Masih Alinežad, zaposlenica američkog vladinog propagandnog medija RFE/RL. Kampanja je raširena uz pomoć zapadnih masmedijskih glasila i ubrzo je okupila stotine hiljada zavedenih Zapadnjaka koji slijepo nasjedaju na obmane poput iskrivljenih historijskih procesa (vidi #3 i #4), izvrnutih percepcija (vidi #6), manipulacija zakonom (vidi #7), te osobito navodnog ženskog "otpora" (vidi #5).
Glavna metoda kampanje uključuje nasumično uzimanje slika nepokrivenih Iranki po ruralnim mjestima ili prirodi (gdje odjevni kodeks niti nije na snazi), najčešće preuzetih bez dozvole s mrežnih servisa za dijeljenje fotografija, te lažno prezentiranje istih kao "žensko prosvjedovanje protiv marame" zajedno s otrcanim patetičnim opisima o "traženju slobode".
Ova strana kampanja ismijavana je unutar Irana i kao odgovor na nju Iranci su pokrenuli parodijsku kontra-kampanju pod nazivom "Muška skrivena sloboda" (engl. Men's Stealthy Freedom) na kojoj mladi muškarci postavljaju svoje poluodjevene slike iz prirode, time se izrugujući onoj originalnoj i efektivno ukazujući na njene manipulacije i dvostruke standarde.
Navedeni trendovi odraz su nevjerojatne bezobzirnosti Zapadnjaka s obzirom da se izuzetno malo njih potrudilo pronaći činjenice kao što su nepostojanje ikakvog prosvjeda protiv marame zabilježenog u Iranu, te da među 2000 iranskih nevladinih organizacija niti jedna nije podigla pitanje marame (ili odjeće generalno) kao 'problema'.
 
 
#10 Zaključci
Sumiranjem posljednjih devet točaka (vidi #1-9) vrijedi se vratiti na ljude iz uvoda, konkretno zapadne "feministkinje" i aktiviste za "ljudska prava". Među više hiljada takvih 'humanista' iz desetina različitih organizacija, potrebna je izvanredna sreća da se pronađe barem jedna osoba upoznata s gore razjašnjenom iranskom historijom, etnografijom, politikom i modnim trendovima. Zablude se često ponavljaju i od strane navodnih "stručnjaka" iz organizacija kao što su Human Rights Watch, Amnesty International i Freedom House, a ozbiljne faktografske greške mogu se pronaći čak i u zapadnoj akademskoj literaturi.
Osnovna strukturalna piramida takvih osoba može se podijeliti u tri grupe: propagandiste koji namjerno šire dezinformacije u političke svrhe, samodopadne evrocentrične mediokritete s manjkom skeptičnosti, te benevolentne naivne ljude koji su lak plijen za propagandu. Susjedne grupe ponekad se mogu preklapati, no cjelokupna situacija lako se može preslikati u srednjovjekovna vremena kada im se društvo sastojalo od vladajućih prevaranata, križarskih fanatika i bezazlenih pastira.

U suštini, gotovo se ništa nije promijenilo i takvi jednako opasni fanatici još danas hrane svoj ego ideološkom iluzijom o "prosvjetiteljstvu" odnosno stereotipizacijom stranaca, dok su u stvarnosti manjkavog obrazovanja, logičkog zaključivanja, kritičkog razmišljanja i svježih informacija. Ovo predstavlja ozbiljan izazov kojeg će zapadno društvo tek morati prevladati.

tagovi

Aug 22, 2015 07:24 Europe/Sarajevo
komenatari