Nov 21, 2017 08:34 Europe/Sarajevo
  • Iran je bio u pravu – Terorizam u Siriji se ne može iskorijeniti pregovorima
    Iran je bio u pravu – Terorizam u Siriji se ne može iskorijeniti pregovorima

Sirijski grad Al-Bukamal je opet u rukama vladinih snaga. Na sjeverozapadu, iz pravca Deir Ez-Zora, borbena skupina je napredovala duž i nedostaje oko dvadesetak kilometara da se spoje dvije borbene skupine, ona ranije formirana  u području crpne stanice T-2 i druga, pod zapovjedništvom generala Suheila Al-Hassana u Al-Mayadinu.


 

Vladine snage oslobađaju i sela sjeverno od Hame i južno od Khanassera, što je također važno. Borbe se vode i uz granicu s Libanonom okupiranom Golanom, a posebno teške borbe su se ovih dana vodile u području Istočne Goute, gdje su skupine Faylaq Al-Rahman i Ahrar Al-Sham, unatoč navodno prihvaćenom primirju, pokrenule napad na bazu sirijske vojske u Harasti i na Damask ispalile nekoliko projektila pri čemu je ubijeno više civila.

 

U Homsu su teroristi granatirali gradski mlin, što je dovelo do urušavanja zgrade. Poginulo je 12 civila, a 27 ih je ranjeno. Mnogi su ostali pod ruševinama, pa se vjeruje da je broj žrtava veći.

 

Teroristi Faylaq Al-Rahmana su granatirali jugoistočno predgrađe Damaska. Jedna osoba je poginula i 20 ranjena. Također je granatirano područje  izvijestili o napadima na područja Set Zeynab, gdje se nalazi jedno od najvećih šiitskih svetišta, gdje je ranjeno devet osoba. Ranije je priopćeno da u napadima na Damask u četvrtak i petak ubijeno 9 osoba, a na desetke ih je ranjeno ozlijeđeno.

 

Aktualna zbivanja u Siriji potvrđuju da je Iran bio u pravu kada je predložio da se terorističke i ekstremističke skupine u Siriji unište vojnim sredstvima, umjesto da ih se zove na mirovne pregovore. Nakon posljednjeg sastanka u Astani, kao i ranije u Ženevi, proces nije doveo do mira i početak obnove zemlje, nego je samo osigurao teroristima predah, da se opskrbe oružjem i pregrupiraju, što će dovesti do podjele Sirije i dopustiti Kurdima iz takozvanih SDF snaga da zajedno sa Sjedinjenim Državama zauzmu naftna i plinska polja Sirije. Osim toga, borba protiv “Islamske države”, odnosno njenih ostataka, se nastavlja i ne zna se kada će rat konačno završiti.

 

Mirovna konferencija o Siriji?

Tajnik turskog predsjednika Ibrahim Kalyn je 5. studenog rekao kako je Rusija odlučila odgoditi kongres Nacionalnog sirijskog dijaloga, koji se trebao održati u Sočiju 18. studenog. Pozvane su 33 sirijske organizacije, uključujući prokurdske SDF snage, ali i Stranka demokratske unije (PYD). Turci su se odmah i vrlo oštro usprotivili njihovom sudjelovanju, smatrajući ih povezanim s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK) i terorističkim organizacijama.

 

Rusija je dan kasnije povukla poziv PYD-u na konferenciju, a potom odgodila cijeli sastanak. Ideja da se kongres održi očito više nije relevantna, jer je Sirija de facto podijeljena u nekoliko okupacijskih zona, koje se mogu podijeliti u dva velika bloka. Jedan je američki, na sjeveru i uz jordansku granicu, drugi turski na sjeveru pokrajina Aleppo i Idlib. Rusi i Iranci djeluju izmiješani s vladinim snagama i na poziv Damaska, ali imaju velik utjecaj u zonama u kojima imaju djeluju. Rusko-iransko-turski blok je fragmentiraniji od američkog i stoga je složeniji u rješavanju otvorenih pitanja.

 

Pregovori u Astani, gdje su Rusija, Turska i Iran pokušavaju postići dogovor, ne uspijevaju dati konkretne rezultate, jer različiti lokalni “šeici” i “gospodari rata”, koji jesu pripadnici lokalne zajednice, zapravo zastupaju interese svojih inozemnih sponzora.

 

Osim toga, došlo je do sukoba između Turske i Rusije zbog sudjelovanja Kurda, nakon čega su Rusi popustili, samo kako ne bi pokopali temeljnu ideju o dogovoru. Nije slučajno Erdogan zatražio hitan sastanak s Vladimirom Putinom, koji se održao 13. studenog u Sočiju. Istina, nije jasno ni kako će se svi ti turski zahtjevi uskladiti s interesima Irana, a Islamska Republika je treći jamac pregovora u Astani i najvažniji igrač u sirijskom sukobu. Bez iranske prisutnosti na terenu bi Assad odavno pao.

 

Na jugu Sirije u Deir Ez-Zoru je iznimno složena situacija. Dva glavna pitanja su raskrižje prometnih pravaca u Al-Bukamalu, što je dio koji je danas najvjerojatnije konačno riješen, a drugi nisu ceste, nego naftovodi i plinovodi.

 

Ovo je vrlo mali grad i nema neku vrijednosti, ali je važno strateško raskrižje i relativno blizu njega, na sirijsko-iračkoj granici je Al-Tanf. Sjedinjene Američke Države su pristale na ofenzivu iračkih snaga uz sudjelovanje proiranskih odreda na malom prostoru, što je izuzetno važno, iračka ofenzive je izgledala tako da su u prvom ešalonu bili borci Hashd Al-Shaabi, vod koji je formiran od dobrovoljaca iz samog naroda, a iza njih su išle trupe savezne vojske. Sada imamo situaciju da se s iračke strane granice nalazi jedna armija, a iza nje iračka vojska, što posebno iritira američke snage smještene na malom prostoru na istoku Sirije. SAD strahuje da će Hashd Al-Shaabi snage raskrižje prepustiti Assadovim snagama, što Amerikanci ne žele prihvatiti.

 

U Washingtonu su se nadali da će šiite zamijeniti iračka vojska, koja bi zauzela prijelaz i problem bi praktično bio riješen. No, irački premijer Haider Al-Abadi je donio drugačiju odluku i američkom zapovjedništvu rekao da on, a ne pentagon, odlučuje tko će se i gdje boriti.

 

Iran je na sirijskoj strani osigurao velike snage i vojnu tehniku za oslobađanje Al-Bukamala.

 

Američki zapovjednici su se nadali drugačijem scenariju i da će raskrižje biti predano kurdskim SDF snagama. Kako bi kontrolirali proces, američko zapovjedništvo je poslalo dodatne trupe na teritorij pod kontrolom Kurda, sjeverno od Al-Bukamala.

 

Ova je skupina grupacija već utjecala na situaciju na terenu, zauzevši veliki dio lijeve obale Eufrata, kojeg sada drže kurdske snage. Očigledno se isti scenarij planirao provesti u Al-Bukamalu, ali su sve “otežale” trupe s iračke strane granice i jasna poruka ruskog Ministarstva obrane da Kurdi i Amerikanci nemaju što tražiti u području Al-Bukamala, najmanje 15 kilometara od grada.

 

Američki plan je bio nadzirati cijelu granicu od At-Tanfa do Al-Bukamala i to područje proglasiti zonom za de-eskalaciju sukoba.

 

No, ovaj je plan propao i zbog sukoba takozvane Nove sirijske vojske s vladinim snagama, koje su pokrenule inicijativu i uz pomoć Hezbollaha i afganistanskih dobrovoljaca prvo oslobodili crpnu stanicu T-2, potom cijelo pogranično područje do Al-Bukamala i graničnog prijelaza s Irakom, gdje su na drugoj strani bile savezničke milicije.

 

Nakon toga su pristigla pojačanja i vojna tehnika i ova je skupina krenula prema sjeveru, gdje je bila okosnica ofenzive protiv terorista “kalifata” u području Eufrata uz iračku granicu.

 

Američki cilj je Siriju lišiti pristupa resursima i naftnim poljima i spriječiti tranzit iz Iraka. Sam Al-Bukamal za Amerikance nije toliko važan, ako uspiju osigurati nadzor nad graničnim prijelazom, ali je to sada upitno.

 

Jednako je važno spomenuti da naftna polja koja su zauzeli Kurdi nemaju infrastrukturu za izvoz i svi su naftovodi povezani s čvorištem na jugu, kojeg nadziru vladine snage. Jedan ogranak naftovoda ide od sjeveroistočne Sirije, preko Hasake i Raqqe do Homsa, ali je malo vjerojatno da će Turska poslovati sa sirijskim Kurdima, što znači da i sa zauzetim naftnim poljima sirijski Kurdi malo toga mogu učiniti.

 

SAD u ovom trenutku mora smanjiti intenzitet sukoba i nastojati pokrenuti pregovore o podjeli teritorija, iako se malo tko se slaže s tim. Assad i Iranci su već rekli da su spremni osloboditi Raqqu, ali ovaj put od Kurda. Turci su, razumljivo, pozdravili ovu inicijativu, a možda će tražiti podršku i Rusije za ovu akciju, što znači da će njihove probleme riješiti drugi.

 

Rusija vjerojatno ne gori od želje da se uključi u sukob s Kurdima, budući da bi to stvorilo i probleme sa Sjedinjenim Državama. Međutim, s turskog stajališta, čak i s prešutnom podrškom je Moskva učinila dovoljno. Za sada, službeno, Rusija još uvijek insistira da Kurdi sudjeluju na konferenciji o budućnosti Sirije, iako je upitno hoće li se ona uopće održati.

 

Na istoku se ranije činilo da sirijska vojska miruje, da se Kurdi kreću prema granici, a Iračani su ukopani južno od Al-Bukamala, dok su u blizini raskrižja u području crpne stanice bile ukopane dobrovoljačke milicije i dijelovi sirijske vojske. Izgledalo je kao da je sirijska vojska iscrpila svoje rezerve. Međutim, početkom ovog mjeseca su Sirijci i posebne skupine Hezbollaha natjerali u bijeg američke savjetnike u Al-Bukamalu. Nakon toga grad opet zauzima ISIL, odakle je naknadno protjeran.

 

Situacija u Siriji se u međuvremenu razvila u takvom smjeru da ISIL postaje najmanji od postojećih problema. Proturječja među “pobjednicima” počinju izlaziti na vidjelo. Assad je otvoreno najavio sljedeću “majku svih bitaka”, sada za Raqqu i navodno provodi pripreme za oslobađanje Tishrina i Tabqe. Pitanje je hoće li ruska vojska i paravojne skupine sudjelovati u ovoj kampanji. No, sve ovisi o stavu Irana. Ako Teheran odluči poduprijeti Assadove akcije, tada SAD vjerojatno neće ulaziti u sukob i s Rusijom i Iranom. Onda će Kurdi morati popustiti. Osim toga, Erdogan će učiniti sve da Moskvu pokuša nagovoriti na borbu protiv Kurda, što bi za njega bio doslovno dar s neba.

 

Također puno toga ovisi o iranskim akcijama na području Al-Bukamala, gdje su koncentrirane brojne milicije, čak i one iz Iraka. Da Assad nema vremena se vidi i po brzoj i dobro planiranoj akciji iz područja Al-Mayadina i skorom spajanju ove borbene skupine s onom iz područja stanice T-2.

 

Nije slučajno da je situacija u Siriji i zajednička koordinacija ruske i iranske vojske bila glavna tema razgovora Vladimira Putina s duhovnim vođom Irana i iranskim predsjednikom 1. studenog u Teheranu. Do sada se  malo zna o postignutim sporazumima i samo promjene na bojnom polju. Mogu se samo naslutit neke naznake što su točno dogovorili Moskva i Teheran.

 

 

tagovi